Weezer: “Van Weezer” je njihov tipičan album

Nakon niza razočaravajućih albuma, Weezer je najavio turneju s Green Day i Fall Out Boy, što je samo po sebi bilo vrlo veliko iznenađenje. Prilikom najave Hella Mega toura, najavili su i novi album “Van Weezer” koji je trebao biti posveta rocku ’80-ih (samo ime asocira naravno na Van Halen), te odličan singl “The End of the Game”. Zbog pandemije, turneja je s 2020. prebačena na 2021., pa je tako i album dobio novi datum, godinu dana kasnije od originalnog. Pandemija je i dalje tu, pa je turneja prebačena za dodatnu godinu, ali album je ipak objavljen sad.

U međuvremenu, dok su odgađali turneju i “Van Weezer”, dovršili su zanimljiv album “OK Human” koji im je ispao najbolji zadnjih godina. Tu su se poigrali s naslovom referirajući se na Radiohead, dok su se zvukovno totalno resetirali i ponudili nešto novo, toliko potrebno da im osvježi već pomalo učmalu studijsku karijeru kojom pokušavaju ponavljati jedne te iste fore u nedogled.

Zašto sam se vratio na “OK Human”? Jer sve ono što je “Van Weezer” trebao biti sudeći prema najavi, na kraju slobodno možemo reći da nije. “Van Weezer” je trebao biti taj odmak, nešto novo i dinamično gdje Weezer pokazuju da još nisu za odbaciti, ali rezultat je gotovo tipično weezerovski.

“The End of the Game” je bila prava navlakuša, tu su te gitare ’80-ih, solaže, refren kojeg možemo smatrati Weezerovom interpretacijom glam-rocka… Takvih momenata ima još na albumu, ali u većini skladbi ipak dominira klasični Weezer na kakvog smo navikli, uz tek neznatne ‘varijacije na temu’.

Drugi singl je bio “Hero” koji ujedno i otvara album, a posveta je ovom čudnom pandemijskom vremenu. Pjesma je još koliko toliko pospješila priču o albumu na kojem će hard/glam rock dominirati, iako je i tu bilo jako mnogo Weezer elemenata, od zavijajućih back vokala do klasičnog Riversovog interpretacijskog momenta.

I sad, kad se dalje nastavi preslušavati album, jasno je da ih je inspiracija napustila i da teško mogu složiti desetak jednako dobrih pjesama. Tako već sljedeća “All the Good Ones” zvuči kao neki hibrid “Beverly Hills” osvježena s novim elementima, što u konačnici zvuči još bljeđe nego original, posebno jer nakon 151. ponavljanja naslova pjesme jednostavno izgubiš živce i stisneš na sljedeću pjesmu, a to je već više puta spomenuta “The End of the Game”.

“I Need Some of That” uopće ne zvuči kao posveta hard rocku i heavy metalu ’70-ih i ’80-ih, te bendovima poput Kiss, Black Sabbath, Metallica i Van Halen, već je to čista power pop stvar kakve Weezer radi već 30-ak godina. Ono što slušamo do kraja albuma upravo je u tom điru, bez previše odstupanja, odnosno, bez značajnijeg upliva u ‘glavnu temu’ albuma.

“Beginning of the End” ima zanimljivu solažu nakon refrena, dok “Blue Dream” ima odličan galopirajući uvod preuzeti od “Crazy Train” Ozzyja Osbournea, te je glazbeno najviše pomaknuta, iako nije nimalo pamtljiva niti odveć zanimljiva. U “1 More Hit” ponegdje uleti Metallica u pjesmu, ali to je više kao neka nijansa, nego nit vodilja…

“Van Weezer” na trenutke želi pobjeći od Weezera, ali ti trenuci traju prekratko da bi značajnije utjecali na sam zvuk jer ovo ispada tipična ploča Weezera kakve šablonski radi već godinama. Istina, ukupan dojam jest malo bolji od mnogo tog izdanog s njihove strane, ali kako album dolazi nakon “OK Human”, jasno je koji im je album bolji u ovoj godini. Ovaj album je imao veliki potencijal, a rezultat je takav kakav je, za mene pomalo razočaravajući jer su me najavni singlovi poprilično navukli.