Weezer: Možda najhrabrije izdanje dosad

Moram priznati da mi mnoge odgode objave albuma u 2020. nisu bile jasne, a najviše ona Weezerova, budući da su vrlo brzo najavili kako završavaju još jedan album. Vjerojatno su promociju albuma “Van Weezer” htjeli spojiti s najavljenom turnejom “Hella Mega Tour” s Green Dayom, pa je datum objave pomaknut za godinu dana. Iz tog razloga, “Van Weezer” nije 14. album u karijeri benda (ako se nastave problemi s pandemijom, cijepljenjem i daljnjim odgađanjem koncerata, možda neće biti niti 15. u nizu…), već je na to mjesto sjeo “Ok Human”, koji je bio dugo vremena skoro završen, a pandemija i lockdown su pomogli da se taj album u miru finalizira.

Ne treba biti odveć pametan i usporediti ime ovog albuma s legendarnim albumom Radioheada “Ok Computer” jer namjerne sličnosti, naravno, ima. Mislim da su Weezer htjeli pokazati/dokazati sličnom melankolijom svu otuđenost ljudi koja se manifestirala kroz ovo vrijeme pandemije. U konačnici, Weezer nije uspio doći niti blizu Radioheadovog remek-djela, ali je to ujedno i sasvim pristojan album (posebno za Weezerove standarde u posljednje vrijeme).

Za razliku od drugih albuma benda, Weezer je ovdje promijenio glavnu nit vodilju melodija, pa gitare ne vode toliko glavnu riječ, kao što to čine klavir i orkestracije. Time smo dobili karakterističan Weezer u nešto drugačijim aranžmanima, što “Ok Human” čini svježim i zanimljivim ostvarenjem. Kad tome dodamo i Riversove osobne tekstove, koji tek rijetko odlaze u čistu patetiku (najgori primjer imamo u najavnom singlu “All My Favorite Songs” sa stihovima ‘I don’t know what’s wrong with me’), ispada da za Weezer ipak još ima nade, jer su s Riversovim 50. rođendanom krenuli istraživati zvuk, kako s ovim albumom, tako i s “Van Weezerom” koji bi trebao biti na tragu glam rocka ’80-ih.

Od ovog albuma ne treba tražiti mega hitove i pjesme koje ćete pamtiti u nedogled. Ovo je kolekcija pjesama koje oduševljavaju svojom cjelovitošću, odnosno spremne su da osvježe svoj zvuk nakon gotovo 30-ak godina na sceni. Melodičnost pjesama je tu, ali istina, većina njih je mirnijeg karaktera, pa možda neće udariti na prvu, kao mnogo toga što su izdali ranije u karijeri.

Upravo s “All My Favorite Songs” otvaraju album i mislim da je to dobar izbor jer pjesma je jedna od boljih na albumu. Potom slijedi odlična “Aloo Gobi” koja govori o odlasku u kino u vrijeme pandemije, “Grapes of Wrath” nose zanimljive dionice gudača, dok “Numbers” možda najviše odiše atmosferom Radioheada (posebno iz ere “The Bends”)… I tako se ta melankolija slaže jedna pored druge, jedna lijepa pjesma za drugom, pa tek povremeno dobivamo nešto živahnije pjesme kakve smo navikli od njih. Od takvih se svakako najviše ističe “Here Comes the Rain” koja se nalazi pred kraj albuma.

Kad ljudi zagaze u svoje šesto desetljeće, tada već imaju uhodane šprance svojih života, a kod glazbenika se to najčešće manifestira na način da počinju raditi glazbu isključivo onakvu u kakvoj se najbolje osjećaju, bez previše eksperimentiranja i odlazaka u nepoznato. Weezer je u takvom svom zvuku zaglibio predugo vremena, pa je odlična stvar da su smogli snage istraživati drugačije opcije interpretacija svojih pjesama.

Za kraj mogu samo ponoviti jednu od svojih ranijih misli, a to je da ovo sigurno nije najbolji album benda, nije uopće hitoidan, ali je možda jedan od najhrabrijih do sad, jer su anulirali sve ono u čemu su dobri (ili bolje rečeno, u čemu su bili dobri u prvoj polovici svoje karijere) i krenuli sve ispočetka, s potpuno novim idejama. Da, to je i dalje Weezer, prepoznat ćete Riversov vokal, ali ovaj put je osvježen orkestracijama, a ne gitarama.