Vrhunski heavy metal koncert

Ako bih se sada želio praviti pametnjaković i genijalac, usto još i onaj s proročanskim mogućnostima, onda bih u kratkom opisu ovog koncerta trebao napisati samo ‘znao sam’. No niti sam neki poseban pametnjaković, niti genijalac, niti prorok, a još sam manje znao da će se ovako nešto dogoditi s ovim, sada mogu reći, odličnim bendom.

Firewind pratim od početaka, odnosno od ‘pokretanja’ službene diskografije, i logično bi bilo zaključiti da sam potencijal mogao i morao prepoznati i prije ovog izdanja. No nisam, odnosno jesam, ali tek od albuma “Allegiance” (2006.), kada mi se počeo činiti sve zanimljivijim, da bi zadnji, prošlogodišnji “The Premonition“, potvrdio da se uistinu radi o kvalitetnom, i malo drugačijem bendu.

Naravno, po osobnom sudu, jer sigurno ima ljudi kojima se više dopada onaj prvi dio, i albumi “Between Heaven And Hell” (2002.), “Burning Earth” (2003.) i “Forged By Fire” (2005.). E sad, prenatrpanost heavy/power scene sigurno je uzela svoj danak, a ja mislim da se Firewind nije probio ranije i zato što mu je osnivač Gus G. bio zaokupljen radom u drugim bendovima.

Pa je tako, recimo, ‘slavu’ pokupio s Dream Evil, a Firewind je čekao nekako i negdje u prikrajku, dok se nije odlučio ‘otkantati’ ostale (Mystic Prophecy, Nightrage) i primarno posvetiti upravo njemu. Sudeći po tome koliko je dugo taj momak na sceni, za očekivati je da se radi o iskusnom, pa čak i ‘starijem’ čovjeku, no nije tako. Barem ne tako u ovoj drugoj karakteristici.

Naime, iako pratim bendove u kojima je bio, nikad nisam baš obratio pozornost i na njegovu ‘facu’. Odnosno, nikad do ovog DVD-a, na kojem sam prvi puta uočio da se radi o izuzetno mladom čovjeku, izgledom čak i mlađeg nego što ima godina (rođen je 12.9.1980.). No to je ono što je u cijeloj priči oko Firewinda ponajmanje bitno, daleko manje od onoga da je Gus s tih malo godina ‘natukao’ jako puno iskustva, koje je nadogradio na svoj urođeni kompozitorsko/muzički talent.

Pa je tako danas izvanredan gitarist, i zasigurno, čak i bez ogromnog kompozitorskog udjela, zaštitni znak Firewinda. To je nešto što se može vrlo lako uočiti već na samom početku ovog koncerta, snimljenog u Principal Theatreu u grčkom Thessalonikiu, inače Gusovom i Petrosovom (basist) rodnom gradu.

Da nisam nedavno gledao HammerFall, rekao bih da je Firewind uvjerljivo najbolji heavy/power metal bend uživo, no sigurno ne zaostaje puno za poznatijim i uglednijim Šveđanima. Dobro, nisu baš 100% stilski isti, jer Firewindova muzika je čak žešća, glasnija, a u riffovima se osjeća utjecaj speed/thrasha, no tu su negdje.

Glavni, možda i jedini nedostatak koncerta, da to spomenem na početku i riješim se dileme, taj je da Apollo ipak malo, ili puno premalo komunicira s publikom. Ima on, doduše, i svojih svijetlih trenutaka, ali uz ovako dobar koncert nešto takvo u kontinuitetu jednostavno ide kao poklopac uz ili na lonac.

Zato su mu vokalne mogućnosti izuzetne, i uz Jorna Landea i Russel Allena trenutno predstavlja metalni plafon. Naravno, izbacimo li iz te konkurencije ‘stare kuke’ tipa Dio ili Dickinson. Baš tog Dia na kojeg Apollo neodoljivo podsjeća.

Zato je pomalo čudno lagano mu naprezanje u izvanrednoj baladi “My Loneliness“, no preostale je pjesme otpjevao briljantno, direktno i uvjerljivo i vrlo je moćna karika u lancu zvanom Firewind. Ipak, definitivno su od svega najjače gitare.

Nevjerojatno glasne, melodične, catchy, prezentacije im obiluju genijalnim heavy metal solažama kakve ima malo koji bend, posebno su dojmljivi ritmički dijelovi, a još dojmljivija preklapanja sola i riffova u koje se gotovo kontinuirano upliću klavijature u izvedbi ritam gitariste Boba Katsionisa, kad već spominjemo imena. Stvarno, takav gitaristički sklad i pršteća energija rijetko se viđa. I čuje.

Superiskusni bubnjar Mark Cross svojim ‘pedalirajućim mitraljiranjem’ s vremena na vrijeme ‘prodrma’ i podsjeti da u ovoj muzici ima i power metala, a u kontinuitetu pokazuje zašto su ga svojevremeno angažirali bendovi tipa Helloween. Nema uopće sumnje da je ovako pozitivnom ishodu oko Firewinda ‘kumovala’ i konstantnost postave, koja je, em snimila dva uzastopna albuma, em već nekoliko godina zajedno svira. I to se ovdje čuje i vidi.

Harmonija koje tu vlada vidi se, čuje i osjeća u svakom djeliću koncerta, onako pravo ‘klupskog’, koji me podsjetio na “Live in Athens” Iced Eartha, još jednog metalnog dragulja snimljenog u Grčkoj. Samo što ovdje ipak fali značajniji odgovor publike, ali je zato s muzičke strane jednako dobar, ako ne i bolji.

S obzirom da je sniman na turneji kojom je predstavljan album “The Premonition“, logično je da s njega ima najviše pjesama, no malo je neočekivano da je odsviran skoro pa cijeli. Naime, od deset pjesama koliko ih ima, na ovom koncertu ih je izvedeno čak osam, pa tako tko ga nije čuo, ovdje ima idealnu, čak i idealniju priliku od onih koji jesu, da to napravi, pogotovo oni koji su ga čuli prije nego su vidjeli ovaj koncert.

Jer jednostavno i kratko rečeno, ovdje su pjesme – bolje, i dojam o tom albumu trebao bi biti snažniji. Isto tako, odsvirano je i šest stvari s predzadnjeg albuma “Allegiance”, što je i logično, jer je ta dva, kako je već spomenuto, snimila ova postava, dok je s preostalih nekoliko naslova ‘piknuto’ pomalo u preostala tri albuma.

Teško mi je reći na koji dio i na koje pjesme treba obratiti veću pozornost, jer su sve, kako sam naveo, odsvirane i otpjevane vrhunski. Ipak, zbog afiniteta prema zadnjim ostvarenjima, ja sam najviše gledao i slušao prvih deset pjesama, s akcentom na onaj dio gdje su “Head Up High” (najbolja!!), “Mercenary Man” i “Angels Forgive Me“, prave heavy metal ‘bombe’ s nestvarno dobrim solažama, te već spomenuta balada “My Loneliness”, s, također, solažom za pamćenje.

Koncert traje oko 100 minuta i glavni je sadržaj DVD-a, dok je onaj drugi, ‘Extra’ sadržaj malo promašen, i nisam ga ozbiljnije doživio. Barem ne njegov dio vezan uz snimke iz Montreala, koje su tako katastrofalne da ih vjerojatno niti totalni autsajderi ne bi objavljivali na svojim bootleg izdanjima.

Jednako kao i ‘presuhe’, totalno neafirmativne ‘unplugged’ verzije dviju pjesama, od kojih mi je posebno žao što je među njima i “My Loneliness”. Tako nešto me nakon odličnog koncerta čak i malo razljutilo, no ipak, uz video spotove i dokumentarac, dojam o drugom dijelu diska malo je popravljen.

To je ujedno i izgled ‘normalnog’ izdanja, a kako to obično biva, postoje još neke varijante. U ovom slučaju to je ‘The Deluxe’ edicija, za koju sam se i ja odlučio, i u kojoj su, uz DVD, i dva CD-a, koji sadrže isti koncert, s ‘prijelomom’ između pjesama “Life Foreclosed” i “Destination Forever“. Stoga audio izdanje nema potrebe posebno analizirati, tek spomenuti da se ono može kupiti i zasebno, bez DVD-a.

Najgore mi je završavati analize s preporukama kome bi što i kako odgovaralo, jer nešto takvo može kod čitatelja stvoriti dojam o nedostatku autorove završne inspiracije. No, ja ću i pod ‘prijetnjom’ nečeg takvog, ovaj koncert definitivno preporučiti svim, ali baš svim ljubiteljima heavy, power i speed metala.

Tako dobar, žestok i snažan koncert na DVD-u (nimalo ne sumnjam da je ‘živi’ nastup jednak ovome i da nije puno ukrašavan) odavno nisam vidio, nakon njega mi je Firewind jedan od glavnih ‘pickova’, i nema šanse da ga propustim ukaže li mi se i minimalna prilika da ga vidim uživo. Jer ovaj DVD me naprosto fascinirao, priznajem.