Uporni trzaji metalcore carstva

Njemačka je zamlja tradicije i isto takvog heavy metala s brojnim legendama i velikim imenima. Caliban definitivno nije niti iz te generacije, niti iz tog žanra, a bome niti iz te tradicije.

Dugovječna ekipa je više američka metalcore tradicija s pokojim
njemačkim ukrasom. Ispostavit će se – prijeko potrebnim i dobrodošlim.
Ali…Petnaestak godina, 9 albuma, uz zadnjih 5 u istoj postavi (plus dodatna dva poluizdanja u obliku EP obrada i split izdanja s Heaven Shall Burn) definitivno im daje za pravo da snimaju albuma u kakvima vjeruju da su se iskristalizirali u stilu koji ih nakon ovoliko vremena definitivno može svrstati među najdugovječnije metalcore bendove. A u europskim krugovima da i ne pričam…

Sigurno su se uspjeli bolje diverzificirati od kalifornijskih kolega, ali kakav-takav napredak pokušavaju odraditi na isti način kao apsolutno i svi ostali. Ubaciti taj famozni ‘djent’ u zvuk gitare nije dovoljno da jedan cijeli žanr hoda u korak s vremenom. Pa čak ni odraditi jednu pjesmu na materinjem jeziku nije dovoljno. ‘nebeL’ (da ne morate sad paliti translate, to vam znači ‘Magla’) je isprazni nu-metal riff, a “Devil’s Night” i “I Am Ghost” vjerojatno najbolji pokazatelji što sve žele reći. Nisu bez razloga svojevrsni promotivni singlovi – tipični metalcore s malo grubljim vokalom, pokojim melodičnijim refrenom koje gitarist odrađuje mrvicu specifičnije nego ostali i zvuk kao pobjegao iz njemačko-američke radionice.

A kad smo kod američkog dijela te radionice, ponosne i zahvalne riječi spretno nazvane (i još spretnije napisane) “yOUR Song”, govore dovoljno svakome tko se naziva njihovim fanom.

“I Am Rebelion” pliva na ideji Bring Me The Horizon, a “Cries and Whispers“, iako tipično metalcoreaški blackerska, ima uvod s gitarama kakve baš nikad nisam čuo kod ovakvih bendova. Pa makar i na kratkim uvodima… I za kraj ono čime pokazuju zašto ovaj žanr nikad neće pobrati potpuni respekt širih metal krugova – “My Vertigo“.

Čudno što u finalnu verziju albuma nisu stavili i famoznu “Falling Downwards”. Ne zato što je bog-zna-kakvo čudo od pjesme, nego zato što gostuje marketinški bingo – Matt Heafy iz Triviuma. Ali eto, valjda i bez toga Caliban sa sobom nosi dovoljno moći da uspije prodati ovaj album. U biti, ne oni nego njihov izdavač.

A dugovječnost im valjda daje za pravo misliti kako je i ovakav klasičan album najbolji put. Sve dok im se da bauljati po svijetu, svaki dan svirati i tako zaraditi kruh – ovaj album bit će apsolutno dovoljan i dobar povod.