Tuga kakva se samo može poželjeti

Nekako sam imao osjećaj da Steve Thorne ima pravog potencijala te već u analizi njegovog prošlog, debut albuma “Emotional Creatures: Part One” naznačio da bi drugi dio također mogao biti veliko djelo.

I, prema mojim prosudbama, ono to u stvarnosti i jeste. Čak bih se usudio reći da je dvojka bolja od jedinice, i to u mnogim segmentima. Prvo što je sigurno, on je još tamniji i tužniji u svim razrezima. Emocionalniji, pomalo i romantičniji u svakom pogledu.

Također, muzički je još izrađeniji i puno bolje dočarava veze između progresivno-psihodeličnog rocka šezdesetih i sedamdesetih, s ovom današnjom, modernijom varijantom.

Dakle, Pink Floyd, Genesis, King Crimson, Jethro Tull, Marillion, Porcupine Tree i Blackfield na jednom mjestu. Naravno, u umanjenoj verziji.

Aranžerski dio je napravljen naprosto sjajno, a čak su se i sampleovi savršeno uklopili u cjelovit ugođaj. Uz tradicionalno široki instrumentalni spektar, posebnost ove priče opet leži u mandolini, flauti, gudalima, 12-string-gitari, trubi, trombonu i rogu, prekrasnim sviralima koja maksimalno pomažu u dočaravanju opisane atmosfere i, očekivano, materijalu udahnjuju nezaobilazan i prijeko potreban orkestralni ambijent.

Mnoštvo se muzičara našlo na ovom albumu, uglavnom istih kao i na prvijencu, sve redom virtuoza u svom poslu, koji su slavu stjecali u velikim bendovima; bubnjar Nick D’ Virgilio (Spock’s Beard, Genesis, Tears For Fears), basisti Tony Levin (King Crimson, Peter Gabriel) i Pete Trewavas (Marillion), klavijaturisti Geoffrey Downess (Asia, Yes) i Martin Orford (IQ).

Naravno, to nisu sva imena. Tek poznatija širim masama, a ona ništa manje važna ili slabija, mogu se naći u fino ilustriranom bookletu, u kojem se nalaze i svi tekstovi. Koji, kao i oni raniji, izražavaju Steveova razmišljanja o ljudskom životu.

Ritam pjesama jedna je od najjačih spona između dva albuma, i on se i ovdje kreće u rasponu od sporog preko baladnog do srednje brzog, s tek pokojim jačim i bržim riffom i bubnjem.

Prelijepo osjećajna i prilično depresivna, s jačim gitarističkim ritmikama i pogotovo solažama prema kraju je “Hoinded“, a još je osjećajnija, poglavito u pjevačkom dijelu, “All the Wisemen” koja ima i vrlo blage solaže te ugodne klavijature, i podsjeća me na “Gone” s prošlog albuma.

Lagana, ultranježna s akustikama, samplingom, mandolinom i back-pjevanjem Liz Allen je “Great Ordeal“, a najslojevitija je “The White Dove Song“, koju otvara pjev goluba i akustične gitare, a u nastavku u svojem laganom i srednjem ritmu izmjenjuje gudala i puhala, standardno osjećajno pjevanje i Hammonde, koji i ovdje dokazuju svoju posebnost.

Prelijepa je i “Sandheads“, s umirujućim piano/vokalnim uvodom, kasnijim uplitanjem mandoline, najistaknutijim gudačkim dijelovima, flautom, ali i ‘protresajućim’ gitarama, pogotovo u solističkim prezentacijama.

Nakon što sam nekoliko puta preslušao ovaj album, palo mi je na um, ne znam niti sam kako, da bi trebao uzeti mp3 player i otići negdje ispod manjeg slapa i, uz umirujući šum i žubor vode, uživati u ovom albumu. I, poput Stevea, razmišljati o životu.