Toliko problema, a samo jedan album

Malo koji album ima toliko dugu povijest kao “Dark Night of the Soul“. Od nastanka do konačnog izdavanja prošle su godine, nekoliko bezuspješnih pokušaja, nekoliko samoubojstava… Pravi scenarij za hollywoodski film.

Danger Mouse je zadnjih godina uspio surađivati s elitom svjetske indie, pop i rock glazbe na mnogim projektima, a većina od njih je doživjela veliki uspjeh poput benda Gnarls Barkley. Tu su još bile suradnje s The Black Keys, Beckom, Jamesom Mercerom iz The Shinsa (Broken Bells)… Između njih je upecao i Marka Linkousa kojem je producirao posljednji album Sparklehorsea “Dreamt Of Light Years In A Belly Of A Mountain“, a suradnju su htjeli nastaviti i sljedećim izdanjem koje je tek nedavno objavljeno, nekoliko mjeseci nakon Linkousovog samoubojstva.

Pravna zavrzlama je nastala zbog diskografa jer se svaki od njih nije želio odreći potencijalne zarade ovog albuma, zbog čega se Danger Mouse žestoko posvađao sa svojim gazdama. Da bi dolio ulje na vatru, sjetio se originalnog načina prodaje albuma, bogato opremljenu knjižicu i kutiju CD-a, a unutra prazan CD-R na kojeg će si fanovi sami nasnimiti ono što pronađu od albuma… Takav način prodaje je trajao skoro tijekom cijele prošle godine, a gazde su se uspjele dogovoriti za ‘regularno’ izdavanje albuma tek nakon samoubojstva Linkousa.

Mark Linkous se cijelog života borio sa raznim problemima koji su ga naveli na konzumaciju velikih količina alkohola (i nekih drugih stvari), a u jednom takvom pijanom bunilu si je 6. ožujka 2010. odlučio oduzeti život. Kako je samo nekoliko mjeseci ranije i jedan od suradnika na albumu Vic Chesnutt napravio sličnu stvar (on je ‘iskoristio’ overdose tabletama), konačnim objavljivanjem albuma dobili smo ostavštinu kojoj je na omotu nadodana spomenica ‘in memory of Mark Linkous and Vic Chesnutt’.

E, sad konačno možemo na sam album…

“Dark Night of the Soul” je klasičan album kolabracija raznih autora različitih žanrovskih odrednica skupljenih pod mastermindovskom palicom Linkousa (a.k.a. Sparklehorse) i Danger Mousea. Raznolika plejada zvjezdanih likova složila je vrlo tečan album koji prevladava u indie tonu, koketirajući često s americanom, rockom, povremeno čak i s popom i psihodelijom. Svaki od gostiju nije imao ulogu samo sporednog promatrača u pjesmama, nego su se svi oni aktivno uključili u pisanje pjesama, odnosno stvaranja albuma.

Ukupan dojam je vrlo intrigantan jer gostujući autori se nisu previše odmakli od svoje izvorne tematike, a opet je to vrlo ujednačen, povremeno i jako zaigran album kojem nisu trebale sve te zavrzlame da bude toliko spominjan, jer na njemu ima brdo materijala koje lakoćom mogu doći do krajnjeg korisnika.

Zamislite si The Flaming Lipse u psihodeličnoj americana baladi bogatih orkestracija i dobili ste pjesmu “Revenge“, Julian Casablancas (The Strokes) karakteristično je obogatio “Little Girl” koja ipak nije polučila željeni efekt (jedna od slabijih na albumu), Black Francis (Pixies) neurotično ‘ubija’ s “Angel’s Harp“, dok djedica Iggy Pop zvuči kao da je još poletni dječarac u “Pain“.

Gruff Rhys iz Super Furry Animalsa je uljepšao “Just War” koja spada u vrhunce albuma budući da zvuči kao remasterirani izgubljeni The Beatlesi, “Jaykub” sa Jasonom Lytleom (Grandaddy) ima snagu pjesama Band of Horses, a slična je situacija i s pjesmom “Everytime I’m with You“.

Genij frontmena The Shinsa iskorišten je za “Insane Lullaby“, Nina Persson (The Cardigans i možda u ovom slučaju ključniji A Camp) gostuje na akustičnom popu “Daddy’s Gone“, “The Man Who Played God” sa Suzanne Vega smireno nas uvodi u najmračniji moment albuma “Grim Augury” u kojoj nam se obraća Vic Chesnutt.

Cijelo izdanje je popratio sada već i legendarni David Lynch. On je pripomogao u izradi knjižice albuma, ali se i sam prihvatio skladanja s glavnim duom, pa smo tako dobili još jednu psihodeličnu baladu izrazitih ksilofonskih dionica “Star Eyes (I Can’t Catch It)” i mračnu naslovnu stvar kojom album i završava.

Toliko se zbrke i nezgodnih stvari dogodilo oko “Dark Night of the Soul” da ga sada mnogi s nelagodom preslušavaju, ali ne treba biti razloga za to. Linkous i Chesnutt su sami odabrali put, diskografi su shvatili da trebaju naći zajednički jezik, a slušatelji su dobili jedan vrlo dobar album kojem jednostavno nije trebalo sve ovo.

Ujedno, ovaj album je pokazao Danger Mousea kao jednog od vodećih indie/rock producenta jer svojim potezima zna obogatiti pjesme na pravi način, iako ti žanrovi nisu njegovi osnovni na kojima je ‘odrastao’. Sigurno je vrlo ponosan na “Dark Night of the Soul”, zato je i trošio toliko vremena na ‘borbe s vjetrenjačama’ u nadi da će album konačno ugledati svjetlo dana. Trebalo je više od godine dana, ali mu je uspjelo.

“Dark Night of the Soul” nije toliko mračan koliko mu naslov, možda, odaje dojam, već je zapravo jedna vrlo optimistična i pozitivistička ploča mnogih nesretnika u nadi za spasenjem kojeg ipak nisu našli.