To je jedini pravi način

U svijetu u kojem su tri godine otprilike prosjek koliko prolazi između dva albuma najvitalnijih izvođača na sceni, pomalo se izdvaja Boa.

Iako sedam albuma ne izgleda uopće mnogo u 30 godina, ta brojka ipak
dobiva na težini ako shvatimo da su mnogo više od pola tog vremena dečki
iz benda jednostavno iskoristili za sve osim za Bou.

Najprije su početkom ’80-ih. godina izdali tri dosta hvaljena albuma, pa je uslijedila pauza od pet, šest godina. Opet su se aktivirali početkom ’90-ih., a uz taj period najviše se vežu hitovi poput pjesme “Svi tvoji poljupci”, ali i događaj koji ih je zauvijek obilježio: nastup kao predgrupa Davidu Bowieju na Maksimiru. Nakon toga bend je egzistirao do sredine ’90-ih., pa opet pauza. Prije šest godina novi album, pa, kao i obično, pauza. I eto, sad su se ponovo vratili. Tko zna koji točno put.Vratili su se s albumom, to je najvažnije. Tako treba! Drugačije nitko nema koristi. Osim džepova glazbenika, naravno. Kao da i takve stvari nismo vidjeli. Prije nekoliko godina i u Sarajevu, i u Zagrebu, i u Beogradu. “Bog ti daje, bog ti odnosi“. Nekima uvijek daje.Šest godina nakon albuma “Dnevnik putovanja, skice ostanka” Boa se pojavila sa sedmim album u rukama. Na albumu su očito ‘po rimski’ željeli poručiti koji put u karijeri mogu održavati koncerte pod imenom ‘promocija albuma’. Budimo realni, novi album bolji je od prethodnog. Zapravo, teško je i mogao biti lošiji jer s iznimkom odlične “Sve što imamo”, “Dnevnik …” je ispodprosječan album za Bou. Za bilo koga.

I najveća mana i najveća vrlina albuma može se sažeti u jednoj jedinoj rečenici. “Sedmica” je skupina od desetak pjesama od kojih se nijedna pretjerano ne ističe ni u pozitivnom, ni u negativnom smislu. Nema nijednog hita, vrlo vjerojatno neće nijedna postati nova “Svi tvoji poljupci” ili “Kao mir”, vjerojatno neće sljedeće ‘Greatest Hits’ kompilacije benda biti preplavljene ovim pjesmama. A ipak, svih pet članova mogu šetati visoko uzdignute glave.

Iako je prvi singl “Pijavice” prošao poprilično neprimjetno, za drugi je snimljen videospot. Tako je pjesma “Fake” dobila gomilu kiča na videu koji je sam sebi parodija, a neposredno prije izlaska albuma izdana je odlična “Imala je mraz u ustima“. Nažalost, ova posljednja je zapravo radio edit pa je tako ušla na album samo kao bonus. Ovo ‘nažalost’ jer je njezin ‘originalni brat’ možda i najdosadniji dio albuma pa se postavlja pitanje zašto radijska verzija nije jednostavno zamijenila original.

Ono što je zapravo najljepše za vidjeti veliki je pomak u identitetu stihova za koje je najviše zadužen Slavko Remenarić, a ponekad mu pomaže i pjevač Mladen Puljiz. Tako da ljubav i srodne teme više nisu glavna preokupacija članova Boe, već se govori o shizofreniji društva, medijskoj panici, političkim govnima, problemima u obitelji… “Nevidljivi“, “Crni put“, “Lavina“, “Pijavice“, “Zlatna groznica“, “Tajne“. Lijepo se sve navedeno vidi i na naslovima pjesama.

Produkcijski je ovo vrlo dobar album, bubnjar i producent Malek obavio je odličan posao. Legendarni aranžmani Boe ostali su itekako prepoznatljivi, a najveći potencijal novog materijala vidi se pred sam kraj izdanja. Kao deseta pjesma nalazi se “Proba“, definitivno najbolja pjesma na albumu koja bi se logično nametnula kao sljedeći singl. “Imala je mraz u ustima”, spomenuti radio edit, posljednja je stanica albuma i vrlo ga lijepo zatvara. Tjera na repeat, a to je uvijek dobro.

Puljiz, Remenarić i društvo još su jednom na razini. Ovo je istovremeno Boa koja ima sve značajke legendarnog sastava od prije 30-ak godina, ali s daškom suvremenog zvuka za koji je najviše zaslužan Malek. Iako albumu nedostaje pravi hit, ipak su ispunjena sva očekivanja. Dobrodošli natrag.