Teški blef Petera Malicka

Peter Malick, kontroverzni blues gitarist i kockar, uvijek na rubu egzistencije, ponudio je novo rješenje za vlastito spasenje. Remix vlastitog remixa – The Peter Malick Group feat. Norah Jones: “The Chill Album“. Bostonski blueser imao je genijalno glupu ideju kako zaraditi koji dolar više. Priča počinje tri godine prije godine povratka jazza u pop vode (čitaj: “Come Away With Me” Nore Jones)…

Nakon 20 godina utopljenih u porocima 1999. godine stanoviti Peter vraća se svojoj mladenačkoj i jedinoj pravoj ljubavi (koja nije izražena monetarnim oblikom) – bluesu. Formira bend i, gle, susreće mladu i vrlo nepoznatu Noru Jones. “Gadna je situacija, aj, da’ ću ti šansu!”, kaže Peter za tamburom pjevačici Nori. Album se tako i nazove “Chance & Circumstance”. Na albumu je dao šansu Nori (4 pjesme), svojoj kćeri Mercy, Jess Klein, Antje Duvekot i Kirsten Proffit.

No, Peter nije ni slutio kako će mlada Norah postati traženija i od Svetog grala. Da će prodati onoliko ploča koliko Peter ni žetona nije vidio. Kad je Peter shvatio što posjeduje, uposlio je majstora vinila DJ Strobea da mu remixira te četiri pjesme – svaku dvaput! ‘Ko je vidio album sa čet’ri pjesme? – i 2003. ih omota pod nazivom “New York City: The Remix Album“. Kritike ga nisu mazile, ali ne da se Peter, već izdaje prije spomenuti – remix vlastitog remixa – The Peter Malick Group feat. Norah Jones: “The Chill Album”.

Na albumu opet osam pjesama prokušanog recepta. Dvaput je dvaput, a chillout u modi. Tu nema dvojbe. Blues i jazz u svijetu chillouta su ‘ko Ivica i Marica u svijetu vještica. Pošteni chill bez toga ne ide. Prva stvar – “Things You Don’t Have To Do” u ‘Loungin’ In Ibiza remixu’, jest lijepi uradak koji bi se prizvukom mogao potpisati i kao Eddy meets Norah. Fini lagani Ibiza chill suzvuk laganih break beat perkusija, blues bassa i akustične gitare. Druga verzija iste pjesme, ‘Sunrise remix’, je puno plastičniji i odlučniji sa svojim bijesnim digitalnim zvukom.

“Strange Transmissions“, ‘chillout remix’, zorno pokazuje klasičan chill koji je godinama opuštao partijanere na lokalnim afterpartyjima. Zatvori oči i leti uz Norine fade out-ove! Druga verzija, ‘bossanova remix’, je nešto puno modernije i brže. Ma kakav bi to bio chill da je brz? Tonovi su lagani, zacjeljujući uz ponešto trublja i parapapa suglasja.

“Deceptively Yours“, opet u dvije verzije – jedna trip hop (7 Below Zero Remix), druga sintetičko digitalizirana (Seedy Motel Sunset). Osobno, obje verzije mi se sviđaju i favoriti su albuma. No, najsnažnija pjesma je, definitivno, “New York City” (…such a beautiful desease). Toliko puta opjevanog grada, par puta manje teroriziranog, ali i dalje predivnog multikulturalnog grada. Strobe je koristio Brooklyn Broken Beat ritmove kako bi pojačao efekt suburbanog New Yorka u prvoj verziji. Druga – ‘Lazy Sunday In Prospect Park’ verzija, kao osobni doživljaj (i) njemu najmilijeg grada.

Peter Malick i Norah Jones su ovdje, iako najeksponiraniji, vrlo neinteresantni. DJ Strobe je taj kome se mora odati počast za stvaranje različitih vizija unutar malih granica. Dobiti zadatak da sa četiri Malickove blues pjesme napraviš osam različitih chillout stvari nije laka misija. Strobe je to uspio. Strobe, odlično.

Ali…Slušajući album dobiješ osjećaj autobusne vrtoglavice. To je, inače, onaj osjećaj kojeg dobiješ vozeći se autobusom od Imotskog do Zagreba, i to starim putem. Naravno, uz Narodni radio koji, slučajno, promovira novi album nekakvog nacionalnog ljubimca koji se probio sudjelovanjem u kakvom televizijskog showu.

Pjesme jesu dobre, ali ovo je samo projekt. Projekt kojeg je lako slušati, ali teško voljeti.