Blijedo izdanje Richarda Butlera

Postoje albumi za koje jednostavno nemate nikakvu inspiraciju i koje s strašnom mukom slušate, a još većom mukom se prisiljavate napisati recenziju, osvrt tj. vlastiti dojam. Takve albume čuvate za kraj, takve albume posljednje obrađujete i onda kad dođe na njih red tučete glavom u zid zašto se tog zla niste prije riješili.

Jedan od takvih je album Richarda Butlera neinspirativnog, isfuranog i već odavno potrošenog naziva po samom izvođaču… “Richard Butler“. Prvo pitanje je zašto danas glazbenici uopće imaju želju nazivati album po sebi jer to je možda ranije bilo sasvim u redu, ali danas nakon toliko tisuća i tisuća albuma koje su glazbenici nazvali po sebi to stvarno djeluje nemaštovito i ukazuje na lijenost i površnost glazbenika.

Glazba je takva kakva je. Bljutava, teško probavljiva, loša i djeluje kao blijeda kopija dobrih proizvoda nekih otočkih bendova. Iznimke postoje i one se zovu “Good Days, Bad Days“, “Seconds To Seconds” i možda zadnja “Maybe Someday” za koju se još dvojim da li sam ju odabrao zato što svojom kvalitetom sa dvije navedene stvarno odskače od ostalih ili zato što sam bio sretan što je ovaj album priveden kraju. Vi poslušajte pa sami procijenite.

Bilo bi sasvim bespredmetno navoditi koja je pjesma lošija od koje, koji su osnovni razlozi i što se moglo učiniti da bi dojam bio malo bolji. Ono što mogu reći da se pjesmom “Last Monkey” neuspješno pokušao imitirati stil Petera Gabriela, da se u nekolicini pjesama osjetio veliki utjecaj grupe A-Ha i da to sve na kraju ispada kako sam već gore nabrojio.

Ovom albumu nije pomoglo ni to što ga je producirao glasoviti Jon Carin. Veliki klavijaturist koji je surađivao s Pink Floydima i Bryanom Ferryjem i čija kvaliteta i stručnost, te nadasve talent odskaču izvan uobičajenih okvira.

O ovom albumu se više stvarno nema što dodati, a što se samo preporuke tiče ona jednostavno ne postoji.