Swingin’ Utters: Vrsna punk raznovrsnost

Za većinu bendova ploča kao što je “Peace and Love” bila bi eksperiment uvrnutih razmjera, ali za Utterse to je još jedan dan u uredu. Iako su prije više od 30 godina započeli s uličnim punkom, danas bi Swingin’ Utterse nazvati punk bendom bilo eufemizirano simplificiranjem. Ali bilo bi i točno.

Svoj su punk ovom pločom dodatno oplemenili povezavši 15 pjesama u kompaktnu, šarenu i dinamičnu cjelinu. U mom jukeboxu ova grupa je jedna od najkarakternijih, ali i najnekarakterističnijih – tu su uvrnuti Johnny (odnedavno jedini originalni član benda), emotivni Darius i vrckavi Jack (toyGuitar). Ovaj talentirani veteranski trio opijen radoholizmom baza je svih albuma od ponovnog okupljanja benda u 2011. godini. Svaki od njih pjeva, piše, komponira i utječe na druge.

“Peace And Love” sniman je uživo i tu leži njegova čar. Zvuk je življi i prirodniji, a sve one male spontanosti, povremeni uzvici, odbrojavanja i zalutali zvukovi ostavljeni su i daju svemu posebnu draž. I novi duo u ritam sekciji odlično se uklopio u ovaj stil, naročito nabrijani bas.

Prethodne tri ploče bile su svojevrstan mačak u vreći, a to je slučaj i ovaj put. Basom infuzirana “Undertaker, Undertake”, na kojoj refren kao da pjeva pokojni Lemmy Kilmister, s uskličnikom otvara album, nakon čega dolazi melodično-baladasti bombon “Sirens” s Dariusom za vokalom, potom slijedi čudnjikava i usporena folky stvar “Louise and Her Spider”, a iza nje ramoneskna “E.C.T” (electroconvulsive therapy) koja lirički i glazbeno neodoljivo podsjeća na “Gimme Gimme Shock Treatment” Ramonesa. Poanta ovog nizanja u stilu Ivane Brlić-Mažuranić je naglasak na različitosti – prve četiri pjesme ne liče jedna na drugu, a tim obrascem dolazimo i do posljednje, akustične emotivke koju kao posvetu svom preminulom prijatelju Heiku pjeva Jack.

“Dubstep” zvuči kao dvije stvari u jednoj i pravi je primjer muzičko-liričke nastranosti ovog benda, a posebno Johnnya koji u sve što dotakne ugrađuje notu ugodne jeze. “Demons of Springtime” protječe u sličnom tonu s Jackom kao vokalnom protutežom Bonnelovu hladnijem i ozbiljnijem glasu. Taj ‘posvuduša’ Jack svojom prisutnošću donosi pozitivniju vibru svakoj pjesmi, bez obzira na njenu tematiku.

Ono što je za NOFX pjesma “The Decline” i za Lagwagon stvar “Obsolete Absolute“, to je za Swingin’ Utterse “Deranged” koja u sebi ima ono nešto više i ostavlja žešći utisak na uši i duh slušatelja. Apokaliptična, prljava, uzvišeno-realna lirika, instrumentalni intro i outro te pamtljiv solo povezani su u atmosferičnu atmosferu kraja.

Prvi singl s ovog albuma, “Human Potential”, ujedno je i najpankerskija stvar na njemu sa živim i zaraznim tempom u kombinaciji s društvenom ‘blue collar’ tematikom. To je bio donekle i očekivan izbor za singl s obzirom na to da je “Peace and Love” promoviran kao politički album – ali on to zapravo nije, barem ne toliko očito koliko bi se dalo naslutiti iz promo najave. Osim spomenutog singla, par pjesama se komeša s politikom i njenim posljedicama, a najočitiji naslovi su “Imitiation of Silence” i “I Hope He Dies” (‘on’ je Donald Trump, iako se njegovo ime ne spominje). Ima još stvari koje se mogu protumačiti kao političke zbog pozadinskih frustracija koje ta društvena pojava izaziva, ali po defaultu ne bih ih nazvao političkima.

Više od politike iz tekstova se daju iščitati osobni demoni i križevi poput alkoholizma i depresije, uz pregršt pjesničkih slika otvorenih za interpretacije. Čak ni u takvim uvjetima album ne tone, a zbog priproste otvorenosti autora, slušatelj se može, ako ne poistovjetiti, barem osjetiti blisko, kao neki daleki prijatelj.

Kako lirički, tako i zvukovno, “Peace and Love” prošaran je raznim zvucima u kvalitetnoj produkciji. Sve se čuje, od glavnog do pozadinskih vokala, od bitnijih do manje bitnih instrumenata, a naglasci su stavljeni u prava vremena i na prava mjesta. Ništa ne bih posebno izdvojio, kao sonička cjelina sve je odmjereno i živo, a opet prizemljeno, spontano i nesavršeno. Najveći plus u zvuku i produkciji pridajem već spomenutom snimanju ‘na živo’.

Što to ovdje toliko odskače od tradicionalnog punk-rocka? Ukratko, sve i ništa. Od šake punk-plastelina Uttersi su bez kalupa izmodelirali interesantno, ujedno i njihovo najdulje studijsko izdanje, koje samouvjereno pleše po granici jednog žanra.

Deveti album za ove podcijenjene punk-rock starješine mogao bi biti i album karijere. Do idućeg.