Lagwagon
Hang
Datum izdanja: 28.10.2014.
Izdavač: Fat Wreck Chords
Žanr: Punk, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Dobro, nisu baš toliko stari.
Jedino duže vrijeme Lagwagon se nije vrtio u CD-playeru, a sada je stigao “Hang” – osmi po redu studijski album i prvi pravi nakon 2005. kada je izašao unikatni “Resolve“. Rijetko spominjani EP “I Think My Older Brother Used To Listen To Lagwagon” ostavio je gorkast okus kod fanova, ali i samog benda, i samo se čekalo na nešto poput ovog da taj okus ispere. Čekalo se poduže, ali tko čeka…
Odvrtimo prvo film malo unatrag, na doba kad su se neki od nas kretali na sve četiri, smrdili četiri puta dnevno i znali izgovoriti otprilike četiri riječi. Golobradi Lagwagon je tada, početkom ’90-ih, započeo svoj muzički put prljavim i pijano-popišanim stazama punka koji je svoj najjači ushit u Americi doživio upravo u tom desetljeću.
“Hang” je kruna jedne muzičke karijere i najveća nagrada slušateljima za strpljenje. Sve ono što je svih ovih godina krasilo Lagwagon je tu, pa i više od toga.
Svi elementi prepoznavanja – brzi punk tempo, žestoke gitare, parajući rifovi i kompleksni tekstovi – tu su – ali potencirani. Brzo je postalo brže, žestoko žešće, a ozbiljno ozbiljnije. Iako je album”Double Plaidinum” bio na svoj način mračan, a cijeli “Resolve” je bio izravna reakcija na smrt dugogodišnjeg prijatelja i člana benda, usudim se reći kako je ovo najtamniji, i najrealniji korak u njihovoj diskografiji.
Doduše, konačni rezultat je inspirirajuć i tjera na pokret i promjenu više nego što je tužan i ciničan. Kao što je to Joey u više navrata istaknuo, ovo je najkolektivniji, najkolaborativniji i najpromišljeniji projekt koji su skupa ikad napravili i to se čuje u svakoj pjesmi.
“He thought we had to save the world, He only had to stop destroying it“
Tako je to kad se dođe u neke godine i shvati neke stvari, zvali mi to ogorčenost ili prosvjetljenje. Tekstovi se dotiču problema i anomalija današnjeg društva, roditeljske brige za potomke i prolaznosti čovjeka, a u manjem djelu osvrću se na propusnost religije i politike i sveobuhvatni konzumerizam. Reflektiraju se velikim djelom na samog autora, a potom na ljudski rod bez da zvuče kao propovijedi. Joey Cape u svom stilu je razrvrtio i prevrtio svaku misao koja ga tišti koristeći pritom mnoga stilska izražajna sredstva. Vokal mu je i dalje specifičan i vrsno se snalazi u svim ulogama. U sekundi intimniji i melodičniji glas odjednom se pretvori u pedesetogodišnjaka s hrapavim crnim plućima.
“Burden of Proof” služi kao akustični intro, a paralela se može povući s počecima pjesama “Alien 8” i “Burn” koje su također otvarale pripadajuće albume. Ovakav početak je ujedno lopta ‘krivulja’ koja se ubrzo pretače u pulsirajući “Reign” i nakon toga teško skida nogu sa do metala rastrgane papučice gasa.
No, da mi je netko rekao kako će Lagwagon na ovom albumu isklesati svoju diskutabilno najbolju pjesmu, da će ona trajati više od šest minuta i da će u njenom uvodu kuckati tipke pisaće mašine, bio bih vrlo skeptičan. I bio bih u krivu, kvragu i skepticizam!
“Obsolete Absolute” apsolutni je monolit ovog benda i pjesma za generacije. Tehnički i lirički u nekoj višoj dimenziji. Često su na prijašnjim albumima korišteni audio isječci iz raznih filmova, po nekoliko izgovorenih rečenica neke upečatljive scene, no ovdje se spoken worda osobno prihvatio gitarist Chris “The Big Bitch” Flippin i odradio ga jezivo dobro recitirajući :”It is inevitable, he becomes obsolete because the things that define him become obsolete. These things are part of who he is and now they are irrelevant: typewriters, cursive handwriting, dictionaries, encyclopedias, landlines, operators, payphones, mail, conversation, touch, sympathy, empathy, love, privacy, tradition, convention, lineage, morality, compassion, eye contact, history, family.”
Pokojni Tony Sly i Joey Cape bili su veliki prijatelji i njemu je posvećen broj “One More Song“. Taj naslov proizašao je iz pjevušenja kojim završava jednoj od posljednjih Tonyevih pjesama, “Liver Let Live”, koja se našla na njihovom drugom split akustičnom albumu nešto više od dva mjeseca prije njegove smrti. Rijetko usporavanje tempa na “Hangu” najizraženije je upravo ovdje gdje uz drhtav glas i pratnju klavira Joey izgovara stihove posvećene palom drugu.
Od tuceta pjesama dvije su zapravo punk inkarnacije već objavljenih akustičnih verzija – “Burning Out In Style” i “Drag“. Potonja je mogla biti i b-strana. Loše je sekvencirana i mnogi su otprije već upoznati s njom pošto je izašla na Joeyevom drugom solo albumu. Uz to, stilistički je također mogla biti izostavljena jer nema neki presudan doprinos. Joey, bilo bi bolje da se ostaviš tog nikotina umjesto da stalno pjevaš o tome kako si ovisan o njemu.
Muzički je ovo kompaktna cjelina s nešto većim utjecajem metala nego što je to bilo dosad. Ono što nedostaje su solaže. Nije da ih nema, ali pomalo su zagubljene i ne dolaze do izražaja u mjeri u kojoj se to moglo očekivati. Prvih 20-ak minuta prolazi u nešto ljućem instrumentalnom raspoloženju i tu će metalci među punkerima doći na svoje. Iako su članovi benda otprije poznati kao ljubitelji žestokih bendova, metalni utjecaj kojim je stvoren novi-stari zvuk za mene je bio ugodno iznenađujuć.
“Hang” je impresivno-kompleksan album koji srasta proporcionalno s brojem preslušavanja. Jedna je to od najboljih punk-rock ploča posljednjih nekoliko godina i instant ulaznica za punk-hall-of-fame – kad se tako nešto otvori.
Svi smo mi kotačići u mašini i svakog od nas čeka biološka omča, no dotad pazimo na prirodu, poštujmo jedni druge, izvlačimo pouke, učimo djecu i živimo život.
