Na nedavnom Punk Rock Holiday festivalu u slovenskom Tolminu imali smo priliku čuti hrpu dobrih bendova, a jedan od tih su i Swingin’ Utters iz San Francisca.
Niti blizu medijski eksponirani kao neki od njihovih kolega u zanatu, radišni Uttersi stekli su pristojnu reputaciju i veliku bazu fanova svojim iskrenim uličnim punkom u kombinaciji s countryem i folkom. Iza sebe imaju dugu karijeru i osam albuma zajedno s aktualnim, nešto eksperimentalnijim “Poorly Formed” koji je izašao ranije ove godine.
Ugodan razgovor vodili smo s glavnim vokalom Johnnyem “Peebucks” Bonnelom , te Dariusom Koskijem, inače vodoinstalaterom, koji osim što svira gitaru također zna i zapjevati.
Najnoviji album, “Poorly Formed“, zvuči prilično eksperimentalno i ima određeni odmak od vašeg uobičajnog zvuka? Jeste li imali neku ideju ili je to došlo samo od sebe?
D: Uvijek je prirodno s nama, ne planiramo puno unaprijed. Glavna stvar je to što je Jack napisao preko pola muzike za ovaj album, a to je ujedno prvi put da on piše za nas. To je totalno promijenilo naš zvuk i dodalo neke druge elemente.
J: To je bio prvi put da se Jack uključio u pisanje. Svi smo čekali da se to dogodi i eto s ovim albumom jest.
Koliko dugo je Jack s vama?
J: Mislim da oko 12 godina, nisam siguran.
Kako to da piše tek sad?
J: Ne znam, jednostavno nikad nije došlo do toga iako smo ga pitali hoće li pisati. Od albuma do albuma on se nije puno miješao, nikako da uskoči. Jack je malo sramežljiv i od trenutka kad je došao u bend nije se htio nametati i pokazati što zna. Mislio je kako je ono što smo mi radili odlično i nije htio to upropastiti. Kasno se upalio, no kad se to dogodilo pjesme su samo stizale jedna za drugom. Meni je to bilo odlično jer sam imao novu muziku za pisanje tekstova. Volim kad imam neku pjesmu bez ikakvih riječi s kojom se mogu igrati i to je za mene uzbudljivo. Dva mozga rade na jednoj stvari i energija koju stvore je fenomenalna. Kad se ta Jackova brana otvorila bili smo presretni. Slao mi je hrpu muzike, a ja sam dodavao riječi i melodije. Automatski je sve zvučalo drugačije, a to je upravo ono što želimo, da se svaki album bar malo razlikuje od prethodnog i da učinimo stvari zanimljivima. Svi smo veliki obožavatelji Jacka, sviđa nam se album i želimo nastaviti ovako.
Jack također ima i odličan glas. Čuli smo ga u “Effortless Amnesiac” na prošlom albumu i nekako smo se nadali čuti ga i ovdje.
J: Da, Jacka ima svuda na ovoj ploči, što muzički, što u back-vokalima, no nije držao glavni mikrofon i to je djelomično moja krivica. Svakako ćemo ga uključiti više, jer i meni je žao što ga imamo samo u toj jednoj pjesmi. Ono na čemu sada radimo, novim stvarima, ima puno više Jacka. Siguran sam da će biti pjesama gdje ću mu reći: “Jack, pjevaj“.
Uživam u njegovom glasu, fenomenalan je. To je i problem, mislim nije problem… Slatka briga…
Imate i novog basista koji je došao umjesto Spikea Slawsona.
J: Da, Miles (Peck) je odličan, te on i Greg, bubnjar, sudjeluju u pisanju. Želimo da naša muzika bude rezultat grupnog rada. To je puno zanimljivije nego kad je cijeli album napisan od strane jednog ili dva člana.
Drago mi je čuti kako već govoriš o novom albumu.
O, svakako. Konstatno pišemo pjesme, pišemo ih i na ovoj turneji.
Čekali smo osam godina na “Here, Under Protest“, čemu toliko vremena?
D: Glavni razlog je bio taj što Johnny nije htio ići po turnejama, a ja nisam htio izbacivati albume bez koncerata. Radili smo, svirali u našim drugim bendovima i odgajali djecu. Vrijeme je proletjelo.
J: Svi smo se posvetili obiteljskom životu. Doduše, i u to vrijeme sam pisao, ali za svoje druge bendove.
Još si u Filthy Thieving Bastards?
Da, i u Druglords of the Avenue.
Jesu li oba benda aktivna?
Jesu, baš smo nedavno izdali novi album, “New Drugs” za Druglords of the Avenues. S Filthy Thieving Bastards imam dugu pauzu i vrijeme je da se vratimo. Trebalo bi biti zabavno.
Johnny, moram te pitat nešto o pjesmi “Collector of 1000 Limbs” s “Here, Under Protest”. Nešto je drukčija od ostalih pjesama u vašem repertoaru – pomalo sablasna priča s malom dozom krvi i humora koji možda samo ja vidim. Kao da je ispala iz džepa nekom redatelju ili piscu horor priča…
Oduvijek mi se svidjela horor tematika i zanimali su me serijalni ubojice. Ne kao da ih veličam ili tako nešto (smijeh), već su mi kultovi i takve priče zanimljive. Odrastao sam u gradu Santa Cruz koji je ’70-ih bio mračan. Neko vrijeme je bio grad s najviše ubojstava i nije bilo ugodno živjeti tamo. Čudne stvari su se događale čak i u našem kvartu. Kužiš, one stvari koje se događaju iza zatvorenih vrata o kojima nešto malo čuješ na ulici. To sam htio prikazati. Posebno u Americi, ali mislim i cijelom svijetu, takve stvari se događaju svakodnevno i mislim da bi ljudi trebali biti informirani. Što više znaju to bolje, jer i ja imam djecu i bojim se za njihove živote. Možda je to paranoja zbog mog odrastanja u Santa Cruzu povezana s Mansonovim kultom, no živimo u sjebanom svijetu. Eto, volim punk pjesme s horor tematikom. Misfitsi su ih vrlo dobro napravili i ja sam se htio okušati.
Mislim da bi trebao nastaviti.
Hvala, siguran sam da će ih biti još. Ipak, ne želim biti premračan.
Eto, “Collector” u sebi ima humora.
J: Definitivno, moram živjeti s humorom, on je velik dio mog života. Puno horor filmova ima dobar smisao za humor poput “Evil Dead”.
Kad smo već na toj tematici, “Poorly Formed” prilično je tmuran.
J: Da, volim pisati mračnije tekstove. Živimo u takvim vremenima. Jednom prilikom mi je Jack poslao pjesmu naziva “Poorly Formed” i smatrali smo kako je to odličan naziv za album. Sumira Ameriku i svijet danas, stvarno smo ‘slabo formirani’, sjebani i budućnost nam ne izgleda baš najbolje. Stvari se moraju mjenjati.
Johnny, ti si napravio dizajn i nacrtao sve slike za album?
Jesam. Što je najbolje crteži su zapravo napravljeni prije albuma, no jednostavno su nekako odgovarali pjesmama. Crtam na sličan način na koji pišem i na kraju sam sve skupa spajao kao slagalicu. Neke sam nacrtao baš po tekstu pjesme, no većina su napravljeni prije, možda su jedino malo dorađeni kasnije.
Ovo ti je prvi put da si se bavio dizajnom albuma?
Radio sam i prije, no ovo je prvi put da sam sve radio samo ja, prednju i zadnju stranu, knjižicu. Inače radimo skupa, a ja samo dobacim neku ideju.
Crteži, tekstovi i muzika prilično su neodređeni, bilo sami za sebe ili kombinirano. Teško je uperiti prstom u neku pjesmu ili crtež i reći “Ovdje se radi o tome i točka“. Upravo tu vidim i snagu ovog albuma, te muzike općenito – svatko može interpretirati pjesmu na svoj način.
J: Definitivno, tako je. Mi u potpunosti smatramo kako bi muzika trebala biti zasebno interpretirana, ne želimo nekom punit glavu. Želimo da svatko nađe nešto svoje i mislim da je tu ljepota. Osoba koja sluša pjesmu također na taj način može postati umjetnik sa svojim idejama i maštom.
Darius, nekoliko brzopoteznih za tebe – najdraža knjiga, film, pivo i hrana, te kad bi mogao biti jedan lik iz crtića, koji bi bio?
“The Idiot”, “Lawrence of Arabia”, skoro bilo koji njemački pilsner, jastog. Zekoslav Mrkva, on je smiješan, sviđa mi se i skupa s drugim starim crtićima.
“Tony Hawk’s Pro Skater 2”, utjecajna video-igra s kraja ’90-ih značila je puno tadašnjim klincima – bila je zabavna i imala je ludi soundtrack. Vaša stvar “Five Lessons Learned” našla se na muzičkoj podlozi za igru, zajedno s pjesmama Bad Religiona, Millencolina i Lagwagona. Koliko je ova igra utjecala na vašu popularnost, jeste li primjetili kako je nakon njenog izlaska više tinejdžera počelo dolaziti na vaše koncerte?
D: Da, puno ljudi je zapravo prvi put čulo za naš bend zbog te video igre. Bila je to velika stvar, sigurno.
Voziš skejt?
Nisam stao na njega od svoje 17-te.
Darius, na koji si vaš album najponosniji?
Ponosan sam na sve, ali ići ću protiv struje i reći istoimeni “Swingin’ Utters” jer je to naš najmanje popularan i zapažen album.
Vaši fanovi dolaze iz svih dobnih skupina, od starih ćelavaca do srednjoškolaca. Koji je po vama razlog tome, gdje je kvaka u Uttersima?
D: Mislim kako smo prilično unikatni ili bar volim misliti da nas ljudi tako doživljavaju. Smatram kako nema puno bendova koji mogu proći kroz toliko žanrova na jednom albumu i zvučati kohezivno. To je bila misao vodilja našeg zvuka od prvog dana.
Što mislite o punk sceni i muzici danas?
D: Muzika će uvijek imati efekta na meni. Jedino o muzici me briga i jedino za nju sam zainteresiran. Ne idem često po koncertima, no još uvijek volim ić poslušati bend koji mi se sviđa.
J: Ne razmišljam puno o njoj i ne izlazim van često osim na turneje. Kad sam doma želim što više vremena provesti s obitelji. Odem na koncert kad mi prijatelji dođu do grada ili tako nešto. Nažalost ni muziku baš ne pratim. Ne znam više ni što je punk danas i ne zanima me, samo volim muziku. Kad me ljudi to pitaju ne znam što da im odgovorim. Oduvijek sam smatrao kako je punk jednostavno nešto originalno. Ne vidim puno originalnosti danas.
Koji je bend za tebe originalan?
Na primjer The Spits. Imaju malo The Ramonesa u sebi, čemu dodaju klavijature, a također imaju i odlične riječi.
Vaša izdavačka kuća njeguje stare muzičke formate. Što mislite o tome? Skupljate li ploče?
D: Nisam neki ozbiljan skupljač i ne plaćam masne pare za neku rijetku singlicu. Imam možda 1500 ploča. Sviđa mi se taj zvuk, artwork ima više smisla i jednostavno cijeli proces, ritual slušanja ploče, okretanje strana, sve to pomaže da puno bolje razumijemo taj album. Nemoguće je izabrati favorita, možda “Kill City” ploča u zelenoj boji.
J: Mislim da je to odlično i nikad ne bi smjelo nestati. Sjećam se kad sam kao klinac doma donosio nove ploče i to mi je bila omiljena stvar. Mogao sam s jednom pločom provesti cijeli dan proučavajući svaki detalj, pamtiti riječi… Bio sam tako uzbuđen. Preferiram takav veći format i obožavam spuštati iglu na ploču i čuti onaj zvuk. To je ritual.
Danas djeca rijetko to dožive
J: Tako je, sve je vrlo lako dostupno. Ako skinu pjesmu ili dvije, a ne cijeli album, mislim da im nešto promiče. To je izgubljena umjetnost , ali mislim da se pomalo vraća.
Tako kažu, ploče se zadnjih godina sve više prodaju. Možda je ljudima dosadilo imati milijun mp3 pjesama na kompjuterima.
J: Mislim da je. Imam jako puno prijatelja koji su isto toliko zagriženi kao ja. Toliko toga smo otkrili na taj način i volio bih da moja djeca ne ostanu uskraćeni za to. Doma imam gramofon i dajem klincima da slušaju ploče. Briga me ako ih ogrebu, to će se dogoditi kad tad (smijeh).
