Svjetlo pri završetku tunela

Strelovitim usponom kakav ima švedski bend Graveyard malo se koji skandinavski rock bend može pohvaliti.

Graveyard je osnovan 2006. u Gothenburgu, iduće je objavio prvi album “Graveyard”, a 2011. “Hisingen Blues”, kojime je pokorio domaću, a dijelom i svjetsku rock scenu. Taj je album u prvom tjednu prodaje dospio na prvo mjesto švedske i treće mjesto Billboardove ljestvice, osvojio švedski Grammy za najbolje hard rock izdanje godine, bio u nekoliko izbora za rock album godine, a kao nusprodukt navedenog, kompletna američka turneja je rasprodana.

Iako bi ih netko temeljem iznijetog komotno mogao nazvati komercijalnim proizvodom, ovo su podaci za puni respekt s dijametralno suprotne strane gledišta, s obzirom da se radi o bendu o kojem mnogi mediji koji se kunu u poznavanje glazbene scene i rocka kao njegove najvažnije grane vjerojatno – nemaju pojma.I koji su uvjerenja da se dobar rock krije samo u Velikoj Britaniji i SAD-u, gdje sva živa i mrtva, ogavno napadna, marketinška mašinerija instalira bendove jako, jako upitnih kvaliteta. Dakle, očito je da nema govora o instant proizvodu ili nekome koga gura sva sila stručnjaka i onih drugih, već o bendu koji uspjeh duguje jedino i samo – sebi. Odnosno, svojoj glazbi, svojem stvaralaštvu. A ta glazba, rekli bismo, i nije nešto tako revolucionarno, odnosno, bila bi da se pojavila tamo negdje početkom ’60-ih. Nije revolucionarna, ali je nešto što zaslužuje pozornost, samim time jer se momci i predstavljaju kao iskreni ljubitelji i sljedbenici retro sounda. Za razliku od njihovih, npr. britanskih kolega koji si pripisuju prapovijesne zasluge, a besramno su pokrali The Beatles, The Rolling Stones, The Animals, The Kinks i ostale velikane ’60-ih. i kompletne glazbene povijesti.

Graveyard je, da ne duljimo, još jedan od bendova koji su posegnuli u povijest i vratili nas otprilike 45 godina unatrag. Premda, nije još jedan bend koji se (isključivo) oslanja na sveprisutnu i sve potrošeniju verziju stoner rocka, već je svoju djelatnost dosta proširio. Graveyard, naime, u moderna vremena vraća psihodelični, hard i garažni rock i proto metal, obnavlja tradicionalni spoj američkog bluesa i europskog blues-rocka s kraja ’60-ih. i početka ’70-ih. prošlog stoljeća, objedinjujući utjecaje sastava kao što su Led Zeppelin, Black Sabbath, Deep Purple, The Doors, Free ili Fleetwood Mac.

Ono što je zamjetno je to da je Graveyard ovdje maksimalno ublažio, na najmanju moguću mjeru sveo metalne utjecaje, pa se većina opusa vrti oko psycho-bluesy-hard-rocka, što znači da album nije isključivo baziran na gitarskim riffovima, kao što se to događa u većini retro slučajeva, već u svom opusu ima i drugih vrijednosti. Svakako najjača je maksimalno približavanje autentičnom soundu, za što velike, najveće zasluge pripadaju analognom načinu snimanja, zahvaljujući čemu je zadržao izvornost karizme svojih idola, ali istovremeno djeluje i osvježeno taman koliko je to potrebno.

Spomenusmo gitarske riffove, pa tako treba naglasiti da ih, osim snage i sirove hard rockerske distorzivnosti, krasi i hipnotičnost i memorabilnost, solo dionice su poprilično šarmirajuće, no vodeća i upravljačka snaga cjelokupnog materijala su, bez ikakve dvojbe, vokali Joakima Nilssona. Puni, grubi, prašinasti, hrapavi i glomazni kada treba dodatno naglasiti energičnost i moć, probiti se, ponekad biti i jezovit, a opet, suptilni, blagi, otužni i emotivni u trenucima koji od njih nešto takvo zahtijevaju. Ritmikama upravlja skladan bubnjarski rad bez previše zaletavanja i izletavanja, s nešto decentnih, jako ugodnih prijelaza, dok basevi produbljuju, a klavijature produhovljuju atmosferu.

Očekivano, albumom dominira teža i melankoličnija atmosfera, ali slušajući ga u cijelosti, ne djeluje preopterećujuće, već dosta protočno, za što se ponajviše može zahvaliti nekolicini tečnijih, poletno-himničnih naslova, ali i relativno kratkom trajanju kako samih pjesama, tako i cijelog albuma, koje je oko 35 i pol minuta. U taj red staju “An Industry Of Murder“, jedna od ‘divljijih’ pjesama, pa “Seven Seven“, zatim “Endless Night“, čiji kontinuitet ne narušava sporiji dio u zadnjoj trećini, ili “Goliath“, potentniji naslovi s jačim utjecajima hard’n’heavya.

Iako i u ovima nailazimo na značajnije konstrukcijske forme, s njima se ponajviše susrećemo u pjesmama tipa “Hard Times Lovin’“, uz koju se kroz cjelokupnu formu, atmosferu, stil i način pjevanja ili klavijaturističku podlogu, nameće dojam da se malo tko u ovih 40-ak godina toliko približio The Doorsima. Slično bismo mogli konstatirati i za “Slow Motion Countdown” i “20/20 (Tunnel Vision)“, dok u sofisticiranijoj “Fool In The End” nailazimo na utjecaje proto-metala, classic rocka, najviše bubnjarskih prijelaza i hard rocku sklonih atmosferskih klavijatura.

Sukus cijele storije ovog, kao i ranijih albuma je taj da Graveyard, koliko god da prezentira ono što se već (odavno) čulo, od svih neoriginalnih bendova koji misle da su originalni, ipak djeluje najoriginalnije. I to daleko.