Kadavar
Abra Kadavar
Datum izdanja: 12.04.2013.
Izdavač: Nuclear Blast / Maldoror
Žanr: Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Na još jedno putovanje kroz vrijeme vodi nas berlinski trio Kadavar, koji je godinu dana nakon uspješnog debija koji se zvao kao i bend izbacio drugi studijski album.
Dobre reakcije na debi natjerale su Nuclear Blast da ih pozove pod svoju
terasu i tako je “Abra Kadavar” još jedno retro-rock djelce izašlo za
najutjecajniju metal izdavačku kuću. Nema puno filozofije kod ovog
benda.
Poput mnogih, i on je inspiraciju pronašao u sastavima s kraja ’60.-ih. i početka ’70-ih., prije svega Black Sabbath, pa Yardbirds, rani Pink Floyd, Uriah Heep, Hawkwind, Pentagram ili King Crimson. Mnogi će Kadavar jednostavno nazvati stoner rock bendom i ne puno pogriješiti, jer kombinira proto i doom metal, hard, psychedelic i classic rock s bluesom. Dakle, jedna totalno retroizirana atmosfera koju upotpunjuje posirovljena produkcija, a kvari tek spoznaja da se radi o još jednom djelu kojem se može prigovoriti na neoriginalnosti.
“Abra Kadavar” ističe se i raznovrsnošću pjesama s povremenim promjenama raspoloženja, koje usprkos svojoj tvrdoći i intenzivnosti djeluju poprilično toplo, spontano i prihvatljivo. Vokali Wolfa Lindemana su zreli, klasično cestovno-rockerski i prašnjavo-pohrapavljeni, ponekad kao malo skriveni iza riffičnih naboja, ali uvijek reski, jasni i stasiti. Kao kod malo kojeg albuma osjeća se simbioza gitare i basa koje u mnogo slučajeva svoje dionice izvode istovremeno, ispreplećući osobne kreacije u paralelnim izvedbama, što zvuči efektno i razigrano, a opet, bubnjevima ostavlja dovoljno prostora da se istaknu, da se pokažu u punom ritmičkom svjetlu.
Gitarski riffovi uglavnom su težih formi, iako ih ima dosta i u pročišćenijim, heavy rock verzijama, ali uvijek dijele pozitivnu vibru s rastezljivim solo dionicama. Sukladno tome ‘ponašaju’ se i bas sekcije, koje se najviše čuju u pravom sviračkom, razigranom, tek nešto malo u ritam elementu, a pravilne bubnjarske ritmove ‘narušavaju’ povremeni prijelazi ili pak agresivniji dijelovi. Naravno, tako nešto ovisi i o brzini ritmova, koja je u rasponu od jednostavnih, sporijih i tromih, preko srednjih, sve do nekih pjesama sa zavidnim ubrzanjima.
Poput “Dust“, pjesme s prikrivenim hitičnim potencijalom ili “Liquid Dream“, energičnog naslova s kontinuiranim gitara/bas nadmudrivanjima, razigranim klavijaturama i bubnjem u pravilnim ritmovima. “Doomsday Machine” je čvrsta, mračna, sabbbathovska proto metal pjesma, slično kao i “Come Back Life“, dok na dosta utjecaja dooma, te nešto bluesa nailazimo u “Black Snake“, a “Rythm for Endless Minds” s uvodnim akustikama i kontinuitetom elektroničkih elemenata donosi psihodeliju nalik na Hawkwind, slično kao i instrumental “Abra Kadabra“.
Završna “The Man I Shot” sedmominutna je stvar s kingcrimsonovskom atmosferom, blacksabbathovskim riffanjem i pjevanjem, uz stilsku kombinaciju prog rocka, proto metala i psihodelije, s ubrzanijom i energičnijom završnicom, kojom dominiraju moćni bubnjevi i razvučeni solo.
Dobar prvi i jednako dobar drugi album daju nagovijestiti da Kadavar ni izbliza nije rekao svoju zadnju riječ, odnosno da još nije pokazao krajnju granicu svojih glazbenih mogućnosti. Bend je to s potencijalom od kojega ćemo se sigurno još naslušati dobrih pjesama. U to ne treba nimalo dvojiti.