Šveđani nastavljaju marš metalnom scenom

Nadasve zanimljiv je ovaj švedski bend, koji godinama uredno snima sasvim pristojne albume stigavši tako i do broja 4.

Ne može se reći nešto novo za njega, više-manje je to ‘marširajući’ power-heavy metal sa širokim, protočnim melodijama na kakve smo navikli, pjesme imaju puno epskog naboja, lijepo su posložene gitare, produkcija je ‘medicinska’, no u svom tom recikliranju dojam je da Bloodbound radi to poprilično dobro.

Glavni adut je kompaktnost, cjelovitost i kvalitativna ujednačenost uglavnom himničnih pjesama, koje je doista lijepo slušati, bez obzira što se osjeća dašak, zapravo, dah dramatike. Dakako, ima tu i žestine u više nego zavidnim omjerima, a promjena pjevača, Patrik Johanson za Urbana Breeda, baš se i ne osjeća, jer i ovaj momak ima dosta jake vokale, koji ne ‘škripe’ na prijelazima, a pogotovo ne na zahtjevnijim dijelovima s višim intonacijama.

Rekosmo da su gitare jako dobre, skoro pa bismo procijenili da je album izrazito podešen prema njima, dosta se toga polaže na ‘twin’ izvedbe, i to na ‘relacijama’ ritam-ritam i ritam-solo, a nešto manje u klasičnijim heavy verzijama duplih solo izvedbi, makar i toga ima u više nego zadovoljavajućem obujmu.

Također, ionako kvalitetni vokali konstantno su praćeni back pjevanjima, najčešće mini-zborskim, što, pogotovo refrenskim dijelovima, održava epsku atmosferu na visokom nivou. Prijelazi nisu prezahtjevni, ali to se u ovakvim slučajevima od njih i ne traži. Snažni bubnjevi imaju tek nekoliko pjesama sa značajnijim duplim ‘pedaliranjem’, a i dopadljiv je i samozatajan, nenametljiv klavijaturistički angažman.

Gitarističku opredijeljenost albuma daje naslutiti već uvodni dio himno-hitičnog naslova “Moria”, koji donosi možda i najljepše ‘žičane’ melodije na albumu, a radi se o brzom power-heavyu s jako tečnim refrenima u koje se uključuju back pjevanja, i s dosta širokim i dugim solom.

Početak pjesme “Drop The Bomb” kao da je ‘ukraden’ iz Saxonove “Wheels Of Steel”, a inače je to još jedna melodična pjesma koja ‘legne’ na prvo slušanje. “In For The Kill” kombinira oštar srednji i umjereno brzi ritam s melodramatičnim interludijem, koji uključuje naraciju i zborić, a da niti ovaj album ne prođe bez balade, tu je “Brothers Of War“, stvar koja će svojim akustičnim početkom i cjelokupnom koncepcijom neke podsjetiti na HammerFallov “Glory To The Brave”.

Tenzije albuma ne opadaju niti nakon te balade, pa i zadnja tri naslova donose sa sobom brzinu, okretnost i snagu, i, kako napomenusmo, ‘marširajući’ ulaze u cilj, okončavajući i više nego dobrih pedesetak minuta.

Svemu navedenome dodajmo i osjećaj kako album zvuči dosta obećavajuće, odnosno ima jak koncertni potencijal, baš kao i tri prijašnja, u što smo se i mogli uvjeriti prije dvije godine. Stoga je za vjerovati da se fanovi benda neće previše obazirati na promjenu frontmena koja je, ponavljam, dosta bezbolno riješena, a ‘kronični’ ljubitelji raspojasanih švedskih melodija nimalo neće biti razočarani ovim djelom.