Super album Supergrassa

Supergrass su se vratili! Nakon prilično nesretnog i razočaravajućeg (barem što se tiče standarda Supergrassa) “Life On Other Planets”, nekoć kvartet sad trojac objavio je kompilacijski album “Supergrass Is 10” s kojim su obilježili desetu godišnjicu svoga postojanja. Počele su se širiti glasine kako je album hitova ustvari znak da je bend odlučio uzeti veći odmor od dotadašnjeg ludog i napornog tempa u snimanju i javnim nastupima.

Ali, glasine su samo glasine i Supergrass su se vratili još zreliji i usredotočeni svojim petim studijskim albumom nazvanim “Road To Rouen“. Spomenuta ‘zrelost’ najbolje se osjeća u temi koja otvara album “Tales Of Endurance (Parts 4, 5 & 6)” koja se razvija od orkestralno aranžiranog uvoda preko jazzy nastavko do blueserskog završetka, zatim u skladbi “St. Petersburg” te “Coffee In The Pot” koja dolazi kao opuštanje nakon vanserijske teme “Roxy” sa gitarskim dionicama izdignutim do samih visina.

Usprkos tim promjenama koje su neminovna posljedica sazrijevanja nekog benda, jedna stvar će – barem što se Supergrassa tiče – ostati ista. To su trezveni i nadasve realni tekstovi. Dobra je stvar što su Supergrass to naučili i shvatili da se nikako ne smiju odreći onoga u čemu su najbolji.

Pretposljednja skladba “Low C” zvuči kao da su u njezinom stvaranju prste imali John Lennon (vokal jako podsjeća na glas Lennona) i Paul McCartney (produkcijski). Slična je stvar i sa posljednjom skladbom, vrlo indikativnog naziva “Fin“, koja kao da se naslanja na pjesmu “Going To California” njihovih nešto starijih kolega Led Zeppelina.

Kao osnovnu, pa možda i jedinu manu, ovog albuma naveo bih njegovo trajanje od svega 35 minuta u koje se stisnulo 9 skladbi. Supergrass su ovim albumom pokazali kako su spremni ponovno vratiti zasluženo mjesto jednog od vodećih pop-rock bendova na Britanskom glazbenom dvoru.