Sunnysiders “27 Stitches”: Pravi optimistični blues melem

Recenzija albuma Sunnysiders “27 Stitches”.

Ako tražimo bendove koji se svakim novim albumom rastu i razvijaju se, bez dvojbe bih u tu kategoriju ubacio Sunnysiderse. U početku su djelovali kao simpatičan blues-rock bendić, da bi s vremenom izrasli u moćan bend koji je prošlim albumom “The Bridges” napravio pravi posao. Novi album je dodatni iskorak.

Dok je prošli album nastao prije korone, a bio objavljen za vrijeme pandemije, tako je “27 Stitches” njegova suprotnost jer je rađen u pandemiji, a izdan sad kad koronu više nitko niti spominje. Sami kažu da ih je to vrijeme inspiriralo u tekstovima pjesama, iako se na prvu to ne može skužiti jer su teme najčešće univerzalne, neovisno o dobu kojem živimo.

“27 Stitches” mi na prvu djeluje još prohodnije i radiofoničnije, kao da su slagali album koji je spreman u cijelosti poharati radijski eter. Kako se pjesme redaju, tako si mislim ‘uh, pa ovo je isto melodično i dobro’ te me taj osjećaj nije napustio tijekom gotovo cijelog albuma. Hrepa bi se u ovom trenutku mogao stvarno zamisliti koji mu je ‘glavni’ bend jer koliko god Daleka obala bila komercijalnija, toliko su Sunnysidersi bolji i efektniji bend.

Uvodna “Shake And Shiver” kreće mračno, da bi se potom pretvorila u neki brzanac koji podosta podsjeća na najbolje radove Chrisa Reae, ali odličnom kombinacijom muških i ženskih gitara daje novu dimenziju tom zvuku. Naravno, gitara je tu u prvom planu kojom se proizvode zanimljiva poigravanja što su predivan ukras pjesmi.

“Who Stole The Rainbow” djeluje vrlo retro, a opet nekako moderno. Izmjena mračnijih dionica i vrlo sanjivog i vedrog refrena je idealno posloženo, pa dinamika pjesme je odlična, s nizom prelaza. Naslovna “27 Stitches” zvuči kao da je snimljena u zagušljivom baru gdje se pokušavaju usuglasiti dva glasa, jači i dominantniji ženski i whiskeyem ‘izgoren’ muški…

Upravo na tim poigravanjima muških i ženskih vokala leži veličina ovog albuma. Glazbeno gledano, nije to ništa revolucionarno i novo (da li se u bluesu i može biti revolucionaran i nov?!), ali je sve fino isproducirano da bi se vokalna suradnja iz pjesme u pjesmu ubacila u prvi plan. Tu jednostavno album briljira.

Vjerujem da ovaj album neće dobiti pažnje koliko zaslužuje, što je u neku ruku i ok jer su takva vremena. Ipak, ako vjerujete mojem sudu, poklonite trenutak pažnje  albumu “27 Stitches”  jer bi vas mogao itekako iznenaditi. Ovo je skup predivnih blues pjesama koje nisu samo blues. Možda za blues klasičare će ovo zvučati premekano, odnosno, nedovoljno mračno, ali prošli smo crna vremena, barem se tako zasad čini. Treba nam optimizma i u ovom slučaju melodioznosti, pa “27 Stitches” se čini kao pravi melem za protekla vremena.

I sad, kad sam sve rekao što sam mislio reći o albumu, za sam kraj sam ostavio nešto što spada u najdivnije momente koje sam čuo ove godine. “Love You At All” je savršena ljubavna pjesma i točka. Njena jednostavnost je neupitna, samo Hrepa i gitara, ali u tih dvije i pol minute je isporučio najjačih dvije i pol minute svoje karijere, ako se mene pita…