Šteta što je ‘beep’ tako kratak

Novo jako ime regionalne alternativne scene na koje valja obratiti pozornost je Tripcycle, novosadski bend koji je pobrao nagradu na prošlogodišnjem Nektar Demofestu u Banja Luci. Jesu li osvojili drugo, kako piše na službenim stranicama ili treće mjesto kako je u press releasima i na samom CD-u najmanje je bitno, već je ključan materijal koji je na njemu.

Kao i u slučaju KillingJazzHardCoreBabya, može se reći da je i Tripcycle ispred svojeg vremena u državi (državama) gdje se preferiraju cajke i ini zabavljači uz koje jedino možeš razbijate čaše ili pucati iz pištolja. U toj dalekoj budućnosti gdje scenom vladaju futuristički bendovi poput Tripcyclea i KillingJazzHardCoreBabya nema takvih stvari, već samo trip-hop pomiješan s jazz fusionom, elektronikom uz pokoji gitaristički moment da se bolje utjelovi osnovna glazbena forma.

Njihova svirka je prepuna improvizacija koje su posložene po idealnom slijedu događaja, makar bi se površnom slušatelju moglo dogoditi da se izgubi u muzičkim makinacijama koje bend proizvodi. Zvuk objedinjuje mnoštvo žanrovskih odrednica kojima je zajedničko izvrstan nabijeni ritam na kojeg se bezbrižno može tripozno plesati.

“Beepu” je glavna mana što sadrži samo 5 pjesama, ali te pjesme toliko pogađaju esenciju samog zvuka da je pravom muzičkom zaljubljeniku prava šteta kada iscuri tridesetak minuta napete i frenetične atmosfere koju je bend postigao.

Već prva “Color Bop” ispremiješava jazz, funk i jaki beat ritam u pjesmu koja idealno poslužuje za nabijanje gasa u automobilu prilikom vrućih ljetnih dana i odlazaka k našem plavom moru. U tom điru se nastavlja i na ostatku albuma, iako neke skladbe poput “Earth” imaju potpuno drugačiju nit vodilju kao što je zarazan riff koji se provlači tijekom cijele pjesme uz povremene hororske orgulje.

“Spectar” je minimalizam u formi gdje bubanj igra glavnu ulogu uz pokoji dodatak ostatka instrumentarija, prvenstveno lagano pigajuće gitare, pravi smiraj za središnjicu albuma pred ponovno eksplozivni završetak.

“Tribe” započinje hibridnom gitarom koja se ubrzo nadograđuje mnogim detaljima, a neke od njih smo mogli već upoznati i ranije na albumu pa pjesma zvuči kao utvrđivanje gradiva uz širenje zvučnih kulisa, jednom mišlju, niti LCD Soundsystem se ne bi postidio ove pjesme da ju je on napisao.

Finale pripada najdužoj pjesmi “Vang” dugoj nešto preko osam i pol minuta, a tu ponovno do izražaja dolazi atmosferični minimalizam prebogat sitnim vezom klasičnih instrumenata upakiranih u jednu elektro-jazz cjelinu popraćenu jako dobrim grooveom. I album je već gotov, prava šteta…

U svega 5 pjesama na “Beepu”, Tripcycle je iznio viziju jedne glazbe koja teško može zaživjeti na našim prostorima, barem ne još u dogledno vrijeme. Ako nastave takvim tempom, uskoro bi mogli dobiti etiketu ‘kultnog benda’, pa će se jednog dana možda naša djeca i unuci vraćati na njihovu glazbu i reći da smo mi živjeli u ludo zanimljivim vremenima…

Ali današnja realnost je drugačija, i dalje sa svih strana skaču Cece, Sveke, Brene i ine ‘pevaljke’ koje grade svoje karijere na provokativnom izgledu i izričaju, dok se kvalitetna glazba, posebno nešto drugačijeg zvuka, gura debelo pod tepih.

Da su bendovi poput Tripcyclea i KillingJazzHardCoreBabya iz Britanije ubrzo bi došli do statusa Portisheada, Trickya i sličnih trip-hopera jer nimalo ne zaostaju za njima, ali u našoj regiji nema kruha za takve, barem ne onog glavnog… Preporuka bi bila da se čim prije otisnu od topline svojeg doma, na put u nepoznato jer jedino tako može ova glazba zaživjeti u pravom sjaju.