Static X zasjenili sami sebe

OK, popušit ću i glupe tekstove i briju na “Otsego” (već treći put), ali Static X nikako da se odluče u kakvomu će okruženju svirati, da li će ostati vjerni svome zvuku i nastaviti kao underground bend ili se pokušati nametati kao nu-metal bend MTV-ju i ostalim velikim top ljestvicama. Nikako mi nije jasno kako ljudi mogu reći za ovakav album: “Pa…OK je, meni je dobar”, da album je OK, ali ništa više od toga.

Jednostavno moram reći da je Static X treći puta ipak kiksao. Sama činjenica da se CD prodaje zajedno sa 36-minutnim DVD-om (po cijeni jednoga CD-a) govori da nešto nije u redu. Još kada je za jednu od ‘highlight’ pjesama odabrana najdosadnija i najprimitivnija (priznajem full energična) stvar na albumu, “Destroy All”, jasno je da su statičari ovaj put definitivno zaribali.

Bend koji za sada ima već dva albuma iza sebe (debitantski “Wisconsine Death Trip” – koji je donio nešto novo i energično, te album “Maschine” produkcijski jači i također dosta uvjerljiv), te bend koji je do sada promijenio već dva člana, prije “Maschinea” napustio ih je gitarist Koichi Fukuda, a umjesto njega uletio odlični Tripp Rex Eisen (Murderdolls, Dope) i bubnjar Tony Campos, koji je otišao neposredno prije snimanja “Shadow Zone”, a kao zamjena došao je Nick Oshiro, koji na snimanju albuma nije niti podigao palice, bubanj je odsvirao za album Josh Freese, nikako da kompletno definira sebe u glazbenom pravcu. Istina je da Static X imaju neobično specifičan zvuk/stil koji se i provlači kroz sva tri albuma, no ovaj put su momci ubacili neke dijelove koji im uopće nisu bili potrebni.

Iako je album podosta kratak, što bi trebao biti pozitivan predznak njegovoj slušljivost (čak 13 pjesama u vremenu od 39min i 27sek), nekome će se taj tajming učiniti prekratkim. Zatim nekoliko kvazi solaža, ‘smekšani’ Wayne za mikrofonom na par pjesama, nekolicina skroz izlizanih gitarskih dionica i totalno glupi textovi, jednostavno će odvratiti svakog malo zahtjevnijeg slušača pogotovo od toga da kupi CD.

Tu sad dolazi DVD kao dopuna, no i on je siromašan, iako nudi kratku povijest benda, nekoliko pitanja upućena članovima benda (uglavnom Waynu i njegovoj frizuri), te par snimaka žive svirke (tu treba i napomenuti, da ukoliko vaš DVD player ne podržava DVD-e namjenjene Američkom tržištu, odnosno ako ne možete prebaciti s Američke na Europsku verziju gledat će te DVD crno-bijelo).

Sve u svemu, unatoč energičnosti, odličnoj produkciji Josh Abrahama, mixu Ulrich Wilda te fenomenalnom masteru Tom Bakera i Jeff Philipsa “Shadow Zone/Xposed” zvuči podosta razočaravajuće. Ostavit će ravnodušnim sve koji preferiraju malo profinjenije i ozbiljnije. Potezom lakših pjesama i pjevnijih refrena (“The Only”, “New Pain”, “Kill Your Idols”…) ne dvojim da će Static X sigurno privući nove slušatelje, pogotovo mlađih generacija, no hoće li zadržati većinu starih?