Slash i Myles – malo prilike za pogrešku

Vrijeme je da se mediji više skinu s prokletog ulaska u Rock’n’Roll Hall of Fame i da svi skupa shvatimo da, barem za sada, Axla i Slasha nećemo gledati zajedno

Jedan oplođuje ime legendarnog benda, a drugi je nakon Snakepita i
Velvet Revolvera stvorio dovoljno vremena da napravi nešto solo.

Prije
dvije godine napravio je nešto slobodnog naziva Slash i prijatelji, a
ovoga puta uz sebe je zavezao trenutnog rock MVP-a – Mylesa Kennedya,
dao mu pravo da napiše sve riječi i bude jedini pjevač na albumu. Baš
zato, i sam Slash kaže da je ovo njihova suradnja, a ne samo puki drugi
album gitarističkog maga.

“Apocalyptic Love” samim time manje je razbacan od prošlog albuma, a ako riječ ‘razbacan’ probamo okrenuti u drugu namjenu, onda možemo reći i da je ovo manje zanimljivo od prošlog albuma. Unatoč posebnosti Slasha i prepoznatljivosti njegovog zvuka i stila, s novim albumom trenutnih Gunsa ne bi trebalo biti usporedbe, jer će vokal uvijek biti prepoznatljiviji dio bilo kojeg benda. Ovo je ipak Slash s Mylesom na prvim linijama bojišnice. Kombinacija – provjereno dobra!

E sad, koliko je dobra, to će sigurno ovisiti od očekivanja koja čovjek stvori prije no što pročita ta dva imena (okej, postoje tu još dvojica – Todd Kerns i Brent Fitz). Slash zna kako složiti dobar riff za žesticu, zna posložiti i dobru melodiju za laganicu, a Myles ima dovoljno raznolike mogućnosti za sve. Samo što pjesme koje iz toga nastaju garantiraju nekoliko hitova, nekoliko prosječnih i nekoliko bezobraznih fillera. I to je to – drugi album Slasha.

“Apocalyptic Love” možda i nije dovoljno bombastična za početak, ali zato “One Last Thrill” zvuči kao pobjegla s “Appetite for Destruction”. A svu raskoš opuštenog radio friendly rocka čujemo na “Standing in the Sun“. Uz nju se smjestila i mainstream himnica “No More Heroes” s pijevnim refrenom i sposobnošću da postane live poslastica.

“Anastasia” je primjer svega što Slash voli jer je na početku malo akustično preradio nešto od Bacha, a kasnije prebacio brzinu i hard rock riff i hrpu solaže. Treba spomenuti i nekoliko kontrasta za kraj. “Far and Away” još je jedna baladica, “Hard & Fast” pokušava ritmom pratiti naziv, a “Shots Fired” ima jedan od najdražih oštrih riffova proizašlih od čovjeka zvanog ‘pljuga i šešir’.

Većina rock javnosti svršava nad Slashom i njegovom odlukom da Mylesa učini jednim od najzaposlenijih likova moderne rock scene, ali za jednog gitarista spretnije je složiti nešto kao što je prvi album – hrpa gostovanja i jedan Myles koji sve to može dovoljno dobro interpretirati na turneji. To su davno napravili i Slash i Tony Iommi. Stvar je u tome što je to malo nespretno napraviti više od jednom. S tog stajališta, Slash ipak neće nikad napraviti loš album…