Skandinavija je epicentar progresivnih događanja

Multiaktivni basist The Flower Kingsa, Jonas Reingold, posvetio se ponovno svojem projektu Karmakanic, s kojim je već napravio dva albuma (“Entering The Spectra” 2002. i “Wheel of Life” 2004. godine).

Ekipa koju je u Karmakanicu okupio također je uglavnom poznata, pa su tako tu još i pjevač Göran Edman (John Norum, Yngwie Malmsteen, Time Requiem, Brazen Abbot…), gitarist Krister Jonsson (The Tangent), zatim klavijaturist Lalle Larsson (Electrocution 250, Timeline), te bivši ‘kralj cvijeća’, bubnjar Zoltan Csörsz.

S obzirom da je komponirani materijal vrlo temeljit, strukturalan, razgrađen i slojevit, morala se potražiti pomoć muzičara sa strane, ali opet, uglavnom onih s kojima je Jonas radio ili još uvijek radi. Pa su u pomoć priskočili klavijaturisti Tomas Bodin (The Flower Kings) i Andy Tillison (The Tangent), zatim harmonikaš Lelo Nika (radio s poznatim jazz pijanistom Joeom Zawinulom) i saksofonist Theo Travis (Robert Fripp).

Tako ispada, barem po broju članova, ali i po instrumentalnoj šarolikosti, da je ovo prije neki mini orkestar nego tek ‘običan’ bend. No kako smo već spomenuli, radi se o vrlo kompleksnom materijalu, pa je uključivanje dodatnih muzičara, bilo i više nego nužno.

Uglavnom, kada u razradi nekog materijala spominjemo riječi kompleksno, strukturalno ili slojevito, sigurno je mnogima jasno da će u nastavku biti govora o progresivnom rocku ili metalu, pa je takav slučaj i ovdje. Potvrdu ovome daju i imena muzičara, od kojih bi većina njih štovateljima progresive svih varijanti morala biti poznata.

Naravno, u osnovi je to baš spomenuta kombinacija, a unutar nje krije se dosta ‘zamki’ za svakog slušatelja. Prvo što treba dodati je jasan utjecaj neoprogresivnog rocka, kojeg stalno ‘nameću’ sve vrste klavijaturističkih izvedbi, koje imaju i jasnih simfonijskih karakteristika. Uz to, zamjetan je utjecaj jazza, manji fusiona, što je jedna od komparativnih prednosti albuma.

Sukladno nametnutim normativima i okvirima muzičkih pravaca, i ovaj je album dosta melankoličan, čak prije izrazito psihodeličan i depresivan, dosta emocionalan, pa je vrlo zanimljivo čuti kako se s takvim zahtjevima nosi Edman, ipak prvenstveno rock i hard rock pjevač. Jako dobro, eto kako.

Stvarno je svoju sofisticiranost, jasnoću i melodiju podredio osjećajnosti i povremenoj tugaljivosti, mada, ima momenata u kojima podsjeća što je njegov primarni izričaj (posebice u neoprogresivnoj hard rock pjesmi “Let in Hollywood“).

Gitare su te koje svojim žešćim prezentacijama pjesme usmjeravaju u pravcu metala, jednako kao i vrlo jaki, ne i glasni bubnjevi, a ističu se i svojim jazzističkim ‘nastupima’, gdje vrlo uspješno pariraju basu i bubnjevima. Tako ovdje ima pregršt prepoznatljivih heavy riffova, ali i solaža, koje, iako najviše puta prezentirane kroz sporije ritmove, nose u sebi puno metalnih osobina.

Izuzmemo li izrazito psihodeličnu, Pink Floydovsku baladu “Two Blocks From The Edge“, s gotovo ‘pljunutim’ Gilmourovskim gitarama, te sax i gitarističkim solom, preostale tri pjesme su progresivno/epske polusimfonije, s jako puno razlika i suprotnosti, objedinjenih u kompaktnu cjelinu, koju će jako teško odslušati onaj tko s progresivom nije na ‘ti’.

Kažem tri, jer “Eternality Pt: 1” je ustvari intro u posljednju pjesmu jednakog naziva, samo drugog ‘parta’, koja je posvećena Jonasovim roditeljima poginulima u prometnoj nesreći. Sukladno tome, radi se o izrazito emotivnoj, sympho prog rock laganoj pjesmi s puno piana, orkestralija, gudačkih dijelova, laganih solaža, te sjetnih harmonika.

Dvadesetminutni symphonic rock ep “Send A Message From The Heart” očekivano je, sukladno svom trajanju, ‘najteža’ i najslojevitija pjesma na albumu, koja spaja i objedinjuje sve spomenute muzičke pravce, gotovo sve instrumente. Posebno je karakterizira uvodno i finalno dječje pjevanje, pa akustike, osjećajni vokali, dosta solaža, synthevi, te klasični hard rock Hammondi, onako više Deep Purpleovski, na kakve smo naučili od Jona Lorda, a ovdje ga je jako dobro ‘imitirao’ Tillison.

Izmjene ritmova također su jedna od njezinih bitnih karakteristika, a zanimljivost joj donose i vrlo spori dijelovi, u kojima se u glavnim ulogama izmjenjuju akustične gitare, piano i mirne gitarističke solaže, a uz to, baš ona ima najviše jazz ritmova od svih. Naslovna pjesma također je koncepcijski vrlo komplicirana, jako deprimirajuća, s posebnim naglaskom na bas sekcije i piano, ali koja isto tako ima dosta melodičnih refrenskih dijelova, kao i središnjeg jazz naboja.

Jasno je da je ovo album koji je namijenjen gotovo pa isključivo progresivnoj populaciji, pogotovo onoj koja voli izrazitije neraspoloženje i maksimalno kompliciranje, skoro pa ‘šamaranje’ stilova. S druge strane, još je jedan koji je dokazao da se epicentar progresivnih događanja s britanskog otoka definitivno preselio na Skandinavski poluotok.

O tome ne možemo, o kvaliteti možemo, a o vjerodostojnosti opet ne možemo dvojiti, jer ovo je klasičan ‘sjevernjački’ progresivni album, koji, usprkos tome, ne donosi sa sobom potvrdu tko je gazda u toj i takvoj tvornici.