Sat tuge i jada s povremenim znacima života

Nikakvo iznenađenje više nije kada čujemo novo ostvarenje koje je napravio neki bend iz Izraela. Tako Orphaned Land već godinama ima veliki ugled među metal fanovima, jedan od najpoznatijih izraelskih kantautora Aviv Geffen vrlo uspješno surađuje sa Stevenom Wilsonom iz Porcupine Tree na projektu Blackfield, a sredinom ove godine na sjajan se način predstavio Amaseffer.

Sigurno ima još dobrih bendova za koje niti ne znamo, a vjerojatno i nekih koji su poznati, pa sam ih ovdje (nenamjerno) propustio istaknuti. Nekih poput Ephrata, koji je imao više sreće (kažu da to ide i uz znanje), te zahvaljujući suradnji s Inside Out dobio priliku doprijeti do ušiju brojnijeg slušateljstva.

Prije nego krenemo dalje, da bismo malo približili bend, nadam se da će ta imena nekom više značiti, recimo da je nazvan po prezimenu lidera i osnivača, multinstrumentaliste Omera Ephrata, a s njim su još i pjevač Lior Seker, basist Gili Rosenberg i bubnjar Tomer Z. A približiti njihovu muziku, barem onome tko traži da to bude maksimalno detaljizirano, puno je teža zadaća.

Istina, ne toliko kao, recimo, u slučaju spomenutog Amaseffera, ali i ovdje ima stilskih ‘komplikacija’ i kombinacija. Osnovna je ona između progresivnog rocka i metala, a podosnovna bliskoistočni etno, pa i malo jazz, pop, soul, funk… Daljnja raščlamba materijala ukazuje na veliku dozu psihodeličnosti, depresivnosti, neraspoloženja i ‘oblačne’ atmosfere.

Što i nije ništa novo s obzirom na muziku koja je ovdje prezentirana. A to što i nije baš nešto novo, kao i mnogima, glavna mu je mana. Jer, sve što se ovdje čuje mnogo puta do sada je slušano, a jedna od stvari, koje doduše, nisu ništa novo, ali je svakako treba spomenuti, je izrazito tugaljivo pjevanje. Naravno, kao takvo, ono je složeno da odgovara koncepciji albuma.

Jedino što se onako, više odvaja od sveopće depresivnosti su progresivno hevijanerski gitaristički riffovi, koji svojom snagom i melodičnošću ipak daju do znanja da na albuma ima vidljivih ‘znakova života’. Riffovi da, ali solaže nikako ne, ili bolje reći ne u kompletu, jer one su u puno svojih prezentacija uklopljene u sveopće raspoloženje na albumu.

Najočitije u pjesmi “Better Than Anything” koja počinje lagano, gotovo samrtničkim pjevanjem, pa se nastavlja Jethro Tullovskim flauta/akustičnim miksom, središnjim bliskoistočnim folk melosom, a završava totalno deprimirajućim klavijaturama, koje ionako jedva snošljivu atmosferu dodatno potamnjuju. I to u kontinuitetu i uz svesrdnu pomoć basa.

Spomenuo sam već ili minimalno dao naslutiti da se radi o kompleksnim, višeetažnim naslovima, stoga ih je jako teško do u detalje opisati. Kao što je to slučaju prve, deset i pol minutne “The Show“, koja kreće čistim pop ritmovima, a iako je u najvećem dijelu spora i srednja, karakteriziraju je heavy gitare, jako lijepe melodije, zatim središnji lagani, spori dio s etno izmjenama akustičnih gitara, bubnjeva i flauta.

Sigurno najdepresivnija pjesma je “Haze“, s dosta ‘košmarskih’ sekvenci, većinom sporim ritmom, kojeg nakratko ‘podižu’ gitare i koju zasigurno obilježava vrlo osjećan, melankoličan vokal Petronelle Nettermalm iz švedske skupine Paatos.

Gost-pjevač je također iz Švedske, Daniel Gildenlöw (Pain Of Salvation), u desetminutnoj “The Sum of Damage Done“, koja mijenja spore progrockerske, te srednje i umjereno brze progmetalne elemente sa, to niti ne treba posebno reći, izvrsnim Danielovim pjevanjem, te vrlo žestokim, inače ovdje netipičnim ‘širokogrudnim’ solažama.

Kao što se može i očekivati, sukladno minutaži (19), najkompleksnija je zadnja pjesma “Real“, u kojoj doista ima svačega, a najviše karakteristika progresivnog metala. Od početnih akustika, koje nadograđuju heavy thrash riffovi, pa različitih ritmova, preko back pjevanja (uključila se Petronella), vrlo snažnih bubnjeva, i, posebno, gitara (izuzetno lijepi solo pri kraju), ugodnih neoprogresivnih klavijatura, piana, sampliranja, flautiranja, a zanimljiv je dio u kojem se mogu prepoznati karakterstike jazza, popa soula, surfa, s posebnim osvrtom na kratki trubački dio.

Sukladno tome, ovo je i najzanimljivija i najzahtjevnija pjesma, koja u nekim svojim dijelovima nudi i poveći obim poboljšanog raspoloženja, kao mogućnost konačnog opuštanja i spuštanja tenzija i napetosti koje vladaju u najvećem dijelu albuma. Svakako zanimljiv završetak djela po kojem se da pretpostaviti kao se radi o dobrom bendu, i koji će, pod mentorstvom Steven Wilsona, sigurno još puno napredovati.

Za to sigurno ima prostora, a i vremena, s obzirom da je ovo Ephratu premijerni album. I nema nikakvog razloga sumnjati da će ih biti još. Boljih ili gorih od ovoga, da to vidimo, odnosno čujemo, morat ćemo pričekati neko vrijeme.