Samozatajni kralj

Izdavačka kuća Universal već dugo vremena ima obilnu ponudu dvostrukih kompilacijskih albuma “Gold“, jednako kao što Columbia ima svoju “The Essential” seriju. Izbor je doista ogroman, od nebitnih kompilacija ‘nikad-čuli’ bendova, do respektabilnih autora poput najpoznatijeg samozatajnog, kultnog kantautora J.J. Calea.

Pišući o njegovom zajedničkom albumu s Ericom Claptonom – “The Road to Escondido” – nasjeo sam na više od dvadeset godina staru enigmu koja prati inicijale J.J. (velika većina glazbenih enciklopedija još uvijek nije ažurirana), navevši kako mu je puno ime Jean Jacques Cale, što je apsolutno netočno.

J.J. Cale rođen je kao John Cale, međutim na njegovu nesreću, u isto vrijeme postojao je još jedan John Cale, onaj iz The Velvet Undergrounda (gotovo da su obojica vršnjaci, J.J. Cale rođen je 1938., John Cale 1942.), koji je – zahvaljujući nezainteresiranosti i distanciranosti starijeg Calea – ipak bio popularniji, stoga je vlasnik jednog kalifornijskog kluba sredinom 1960-ih prišio JJ (u stilu “John broj dva”, pa stoga dva slova J) uz prezime gitariste iz Oklahome kako bi ih se razlikovalo.

U svojih četrdeset godina karijere J.J. objavio je svega trinaest albuma, redom ušutkavši sve skeptike koji su se pitali koliko je još moguće izvući iz jednostavne troakordne formule kojoj je ostajao vjeran sve ove godine. A Caleovu formulu čini laid-back rukopis koji pogađa tonove s takvim šarmom i lakoćom, poput proljetnog povjetarca koji vas samo dodirne po licu, vokal na rubu šapta, te genijalna boogie ritmička rješenja. I mada vam se na prvo slušanje uvijek čini kako ste sav taj blues-country-rock čuli već tisuću puta, kako su sve pjesme nalik jedna drugoj kao jaje jajetu, pažljivijim slušanjem otkrit ćete da to nipošto nije tako.

Mnogi izvođači popularizirali su Caleov stil, zvuk i stilska rješenja (Mark Knopfler i Chris Rea primjerice), dok su drugi prisvojili njegove pjesme i danas gotovo da ih se veže uz njih, jer velikoj će većini pri spomenu pjesme “Call Me The Breeze” na pamet pasti Lynyrd Skynyrd, kao što će im Eric Clapton biti prva asocijacija uz “Cocaine” i “After Midnight“.

No, Cale se time nikad nije zamarao i baš zbog toga oko njega se stvorila odana, ali nikad prekobrojna baza obožavatelja, a ‘patentirani’ Tulsa zvuk, baš kao i njegov kantautorski rukopis (koji je za Oklahomu isto što i rukopis pokojnog Townesa van Zandta za Teksas), najbolje dolazi do izražaja u već spomenutim “After Midnight”, “Call Me The Breeze”, “Cocaine”, ali i u klasicima poput “Magnolia“, “Cajun Moon“, “Don’t Cry, Sister“, “Love Has Been Gone“, “City Girls“…

Caleov glazbeni izričaj uvijek je prepoznatljiv, a utjecaj koji je ostavio na izvođače svakako je nemjerljiv (on sam zna reći kako i piše pjesme samo da bi ih drugi obradili), a ako želiti spoznati tko je onaj tko je inspirirao vodeće gitariste, ova “Gold” kompilacija sjajan je početak, ali istovremeno i izvrsna kolekcija najbitnijih pjesama J.J. Calea.