In Memoriam: JJ Cale (1938-2013) – zvali su ga povjetarac

3680

Pitali su novinari jednom Erica Claptona tko mu je najdraža osoba svih vremena? Gitaristički bog je istog trenutka ispalio – “JJ Cale“. Na jedno ozbiljno, ali i prilično ograničavajuće pitanje, uslijedio je brz i siguran odgovor.

Clapton, tada već velika zvijezda, u Caleu je zasigurno vidio velikog uzora, kod kojeg mu se sviđalo baš sve: pjevanje, sviranje, životni stil, životna filozofija… JJ Cale je prije nekoliko dana preminuo u jednoj kalifornijskoj bolnici. Pravilan takt srca prestao je otkucavati uslijed srčanog udara. Završena je još jedna velika rock’n’roll priča.John Cale odrastao je u Tulsi. Tamo je završio neke škole, radio kratko vrijeme kao lift-boy i majstor hamburgera u lokalnom fast-foodu. No posao je uglavnom izbjegavao, sluteći da ga u životu ipak čeka neki drugi put. Osluškivao je vjetar koji puše u Tulsi, s jedne strane donoseći blues, s druge jazz, a s treće country. Sve se to dugo kuhalo u njemu, pirjajući se na plamenu žestokog talenta. Prvo je nastupao kao prateći gitarist, da bi se jednog dana utrpao u nečiji auto, zajedno s Leonom Russelom i ostalima, i autoputom krenuo prema svjetlima Los Angelesa. Tamo je potrošio i posljednju kintu pijući viski, konzumirajući drogu i pišući pjesme. Bez ijednog dolara u džepu, prodao je Les Paula i novcem kupio povratnu kartu za Tulsu. Tada je Clapton snimio cover njegove pjesme “After Midnight” i karijera mu je napokon dobila uzlaznu putanju. Ostalo je povijest.

Bio je jedan od onih, poput Leonarda Cohena, čija je karijera krenula relativno kasno. Cale kao da nije htio prihvatiti teret velikog talenta, ali je znao da u životu nešto mora raditi. Albume je punio lijepim pjesmama koje su fascinirale mnoge: članove benda Lynyrd Skynyrd, Waylona Jenningsa, Marka Knopflera… Cale je na naklonost svojih mnogo popularnijih kolega ostajao, naizgled, sasvim ravnodušan. Na fotografijama s njima ne pokazuje znakove uzbuđenosti, u društvu ljepotica također, nastupajući pred tisućama ljudi isto.

Moja glazba je opuštena, ali ja sam ustvari jako nervozan lik” ispravio je ove zablude u jednom dokumentarcu. Ispod opuštene vanjštine njegovog izgleda i zvuka, skriva se nervozan lik. Ispod jednostavnosti pjesama, skriva se složenost.

Muziku podržava

Mamma Don’t” je ubitačno subverzivna stvar koja ide kontra svih nametnutih zabrana; “Sensitive Kind” pogađa ono misteriozno i ranjivo mjesto ženske psihe kojem se na sličan način još jedino približio Springsteen u pjesmi “Secret Garden”. Njegova ‘opuštena’ glazba nas je vodila predjelima američkih prostranstava gdje jašu junaci Fordovih filmova i knjiga Cormaca McCarthya. U njegovim pjesmama mjesec putuje nebeskim svodom, prati se tok Mississipija, pokušava se dokučiti tajanstveni cilj gitarista koji na pozornici prebire po žicama instrumenta, stoji se pokraj presušenog korita rijeke i pita se zašto vode više nema… Ispred slušateljevih očiju počinju se ocrtavati obrisi američkih prostranstava, vodeći nas na daleka putovanja.

No priča o JJ-u nikako nije samo priča o njegovoj glazbi. Termin ‘JJ Cale’ u sebi obuhvaća gotovo jednu cjelokupnu filozofiju koja je danas – kad je vrijeme postalo brže a novac postao vrijeme – izgleda, važnija više nego ikad. Kad je JJ snimio svoj prvi hit menadžer ga je, uzbuđen i ushitren, odmah obavijestio o sretnoj vijesti i nužnosti promoviranja istog. “Čemu promovirati, ako je hit”, zavaljen u fotelji, sa čizmama podignutim na stol, kulerski mu je odgovorio Cale.

Sljedeći put je odbio pjevati na playback, iako mu je to garantiralo lansiranje albuma na vrh ljestvica… Primjera je mnogo. Dovoljno govori podatak da jednom šest godina nije želio nastupati, iako su ponude bile itekako unosne. Time si je omogućio slobodu, stvaranje nove glazbe, druženje s prijateljima i životinjama koje je volio. “Meni ne treba mobitel, ja komuniciram glazbom” izjavio je nedavno.

Kao rezultat toga njegova je glazba, lišena recepata za hit, zvučala bolje od mnogih mnogo popularnijih izvođača koji su na stadionima izvodili svoje himne. Ofucane majice i izlizane traperice na njemu su stajale bolje od skupocjenih silueta koje bi na sebe navukle novopečene zvijezde.

Na Twitterovom profilu kojeg je otvorio prije četiri godine stavio je samo jedan ‘tweet’: “Snimam rock’n’roll ploče”. Jednostavno, kratko i točno. Kad je umro, na službenoj stranici napisali su: “Donacije za sprovod nam nisu potrebne, ali ako želite možete svoj prilog uplatiti lokalnom azilu za napuštene životinje“.

Čovjek koji ‘snima rock ploče’ nije razočarao do samog kraja, ostajući dosljedan na svojoj misiji. Jednom je napisao: “Trains don’t run forever/Fire goes out sometime“. Jedan veliki plamen se ugasio. Nema nam više JJ-a.

Muziku podržava