Stari boogie s novim trikovima

Kao i petnaest puta do sada, činjenica da je J.J. Cale objavio novi album neće izazvati pretjeranu buru u glazbenome svijetu, no iznimno godi spoznaja da je stari šarmer još uvijek vjeran svome stilu kojeg bi manje sposobni izvođači već odavno iscrpili.

Kako se razvijati u glazbenom smislu, pitanje je koje muči sve glazbenike, a poslušamo li Caleov debi iz 1971. “Naturally” i novi, gotovo 40 godina mlađi “Roll On“, razlike u stilu uopće nema. Fascinantno je i što danas sedamdesetogodišnji Okie i fizički izgleda posve identično kao tih davnih godina.

Veliki glazbenici uvijek se razvijaju, no ako ste već genijalan kantautor, gitarist, multiinstrumentalist (na ovome je albumu uz svega nekoliko izuzetaka sve pjesme odsvirao sam), producent – može li se biti ‘više’ genij? Pogledamo li njegove suvremenike, većina je njih – izuzev onih svima poznatih – jednostavno okopnila, prethodno prošavši kroz sve znane faze glazbenog odrastanja i stilova.

J.J. Cale uvijek je bio tih, nenametljiv, uvijek u sjeni onih koji ne bi postojali da nije bilo njega, svirajući svoj troakordni boogie inspiriran folkom, bluesom, jazzom, rockom, roots glazbom (ovdje čak i discom) uz nonšalantno šaptanje stihova bez ikakvog zamaranja što o tome misle drugi.

Jednom je zgodom rekao kako 80 % njegovih tantijema dolazi od Claptonovih obrada “After Midnight” i “Cocaine”, te “Call Me The Breeze” Lynyrda Skynyrda. Dok Clapton ne može nikamo izaći bez velikih priprema, Cale svojim rodnim gradom još uvijek hoda u pohabanoj odjeći bez da ga prepoznaju i na turneje odlazi isključivo ako se nakon koncerta može vratiti kući u svoj krevet.

Pažnju je uvijek privlačio svojom jednostavnošću, a u prilog tome dovoljno govori i činjenica kako njegov najveći popularizator Eric Clapton (s kojim je prije tri godine napravio sjajan, Grammyem nagrađen “The Road To Escondido“) u naslovnoj “Roll On” zorno demonstrira koliko se mora truditi biti cool, dok Cale jednostavno, posve prirodno, to i jest.

Kao kod svakog njegovog albuma, užitak predstavlja nenametljivost, konstantnost bez oscilacija, spektakularnih solaža i melodija koje pjevušite na prvu. Već na drugu uočite nove trikove iz rukava kojima oplemenjuje zadani laid-back ‘tulsa-sound’ i shvatite kako nitko ne može biti tako svježe staromodan, baš kao što niti jedan glumac ne može biti frajer dok je Clint Eastwood živ.

Za Norah Jones zna se posprdno reći da ste čuli sve njezine pjesme kada čujete samo jednu. Identičan opis, uz brisanje riječi ‘posprdno’ vrijedi i za J.J. Calea.

Svi koji su upoznati s njegovim stvaralaštvom znaju što mogu očekivati, oni koji nisu trebali bi naučiti, jer ako traže utjelovljenje osobe koja doista svira za svoju dušu, neopterećena zvjezdanim statusom (apsurdno što je baš zbog toga zvijezda), bezvremenski Cale zasigurno je prvi izbor.