Richard Hawley: Po drugi put zaredom na autopilotu

Posljednjih godina Richard Hawley je malo usporio, te albume izdaje sa sve većom razlikom. Od prošlog “Hollow Meadows” je prošlo skoro četiri godine, pa je sad bilo logično izdati novi, osmi po redu “Further“.

Hawley je imao mnogo životnih brodoloma, ali ga je glazba na neki način spasila. I ljubav prema njegovom gradu Sheffieldu… Upravo ta kombinacija je često bila i motiv za guranje prema naprijed, a sad kao da je htio napraviti nekakav rez, pa je ovaj album nazvan “Further”, a ne po nekom simbolu njegovog grada kao svaki put do sada.

Kad gledamo samu progresiju albuma kroz vremena, počeo je kao gotovo čisti šlagerski pjevač koji zna pogoditi u srce, da bi s vremenom njegove pjesme bile sve kompleksnije i kompleksnije. Već s prošlim albumom “Hollow Meadows”, kao da je odlučio stati s daljnjim istraživanjem nepoznatog, pa je tako i na ovom albumu nastavio isporučivati dobro nam poznate melodije.

“Further”, baš kao i “Hollow Meadows”, vraća nas par albuma unazad, ali sad s jednim vrlo zrelim autorom koji točno zna što radi. Ima iscrtane sheme kako složiti jaku i moćnu pjesmu, predivnih emocija i melodija, idealno uklopljenih orkestracija… I dalje to radi odlično, ali problem jest taj što nema više toliko uzbuđenja i novih ideja kojima bi nas ponovno izuo iz cipela, kao što je to radio sa svakim albumom od “Coles Corner” do “Standing At The Sky’s Edge“.

Ipak, kad možda i nemaš snage (ili volje) gurati prema naprijed, možda i nije loša stvar vratiti se onom što najbolje radiš. U slučaju Hawleya, to svakako ne može biti loše, barem nas niti jednom do sad nije toliko neugodno iznenadio.

Uvodna “Off My Mind” je najrokerskija i u njoj gitare dolaze u prvi plan, pa cijela priča malo podsjeća na britpop ’90-ih. “Alone” je jedna od pjesama koja najviše djeluje da je složena bez neke dodatne emocije, “My Little Treasures” je slatkasta limunadica, dok s prekrasnom naslovnom pjesmom dolazimo do boljeg dijela albuma. Tu kao da su se spojili “Coles Corner” i “Lady’s Bridge“. Prema kraju, album postaje nepredvidljiviji, iako ‘ne iskoči iz tračnica’ u niti jednom momentu.

U zaključku mogu samo reći da je “Further” drugi po redu album koji je napravljen kao na autopilotu. Naviknuti na Hawleya koji istražuje, ovdje dobivamo jednog klasičnog koji pokušava napraviti idealne pop rock pjesme. Ponegdje uspije malo više, ponegdje malo manje, a sve skupa i dalje djeluje kao čvrsta cjelina. Istina, ne toliko moćna kao mnogi raniji albumi, ali i dalje sasvim solidno i lijepo.