Romantik starog kova

    1458

    Richard Hawley

    Lady's Bridge

    Datum izdanja: 20.08.2007.

    Izdavač: Mute / Dallas Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Valentine
    2. Roll River Roll
    3. Serious
    4. Tonight The Streets Are Ours
    5. Lady Solitude
    6. Dark Road
    7. The Sea Calls
    8. Lady’s Bridge
    9. I’m Looking For Someone To Find Me
    10. Our Darkness
    11. The Sun Refused To Shine

    Richard Hawley sa svojim “Lady’s Bridge” donosi svježinu u ljubavnu poetiku, zbog čega mi je ovaj album jedan od najdražih u ovoj godini. Iskrenost kojom progovara svakim stihom i tonom je neviđena, a svaka pojedina pjesma je prekrasna, ali i priča za sebe.

    Tijekom ’90-tih je bio član brit pop benda The Longpigs, koji ga je zamalo koštao glave i zdravog razuma. U vrhuncu slave benda bilo je previše droge i alkohola, zbog čega je Hawley pobjegao glavom bez obzira. Spas mu je pronašao Jarvis Cocker, koji ga je pozvao na turneju sa svojim bendom Pulp, a sam Hawley priznaje da mu na mnogo toga može zahvaliti, prvenstveno to što ga je očistio od raznih poroka.

    Početkom novog milenija krenuo je u samostalnu karijeru u kojoj je već naredao nekoliko zapaženih albuma, a “Lady’s Bridge” je već peti u nizu. Svakim albumom Hawley kao da slavi život, presretan što je još i danas živ, pa mu otud i toliko romantični i optimistični tekstovi.

    Čitajući neke recenzije uočio sam da ga mnogi trpaju u isti koš s Nickom Caveom, ali to je sasvim pogrešno. Makar su obojica bili blizu smrti radi droge, kod Cavea se još osjeća depresija, dok se Hawley sasvim promijenio. Prije bi se dalo vući paralele s Royem Orbisonom, pa čak i našim Oliverom Dragojevićem jer su tada usporedbe mnogo logičnije.

    Muziku podržava

    “Lady’s Bridge” donosi jedanaest pjesama, koje su sve od reda balade ili pjesme srednjeg tempa, izvrsno ukrašene orkestrom uz standardnu gitaru, bubanj i klavir. Neodoljivost cijelom albumu daje neopisivi osjećaj za melodiju pa sve pjesme zvuče vrlo skladno, zarazno, da ne kažem zaljubljeno…

    Počevši od briljantne uvodne “Valentine“, u kojoj nas Hawley upoznaje sa svojim stilom prezentiranja pjesama gdje je zrelo osmišljen svaki detaljčić, pa do posljednje “The Sun Refused to Shine“, sigurnim korakom dobivamo optimistične tonove kojima se budi romantična duša u svakom slušatelju. Ne vjerujete? Preslušajte pjesme poput “Roll River Roll” ili “Tonight the Streets Are Ours” i sve će vam biti jasnije.

    Baš taj najavni singl “Tonight the Streets Are Ours” je jedna od najbržih pjesama s albuma, a u sličnom rockabilly stilu je “Serious” pa te dvije pjesme malo uzburkavaju cjelokupnu laganu, ali nipošto monotonu atmosferu “Lady’s Bridgea”.

    I dok neki u 40-ima puknu i počnu doživljavati krizu srednjih godina, Hawley kao da je pronašao sebe, s pop baladama koje veličaju ljubav i život duboko uronjenih u stil ’60 (prvenstveno radi interpretacije i orkestra).

    Nedavno sam imao priliku čuti pokušaje Michaela Bublea koji se svim snagama trudi biti opušten i zabavan, a to mu nikako ne uspijeva, dok se u slučaju gospodina Hawleya čini to tako jednostavno, kao što su to nekad radili Sinatra, Martin i slični.

    Prošli album “Coles Corner” bio je nominiran za Mercury Music Prize (osvojili su ga Arctic Monkeysi), što samo po sebi govori koliko je album bio dobar, a za kraj vam ostavljam jedan mali klik: meni je ovaj album bolji…

    Muziku podržava