Nijansu kompleksniji i mračniji Richard Hawley

Na prošlim albumima Richard Hawley se bavio klasičnim ljubavnim pop baladama koje su sjele mnogima zbog svoje nepretencioznosti i neizmjerne ljepote i topline, a stari maher ovaj put nije htio ponoviti istu dobitnu kombinaciju pa je krenuo malo u kompleksnije teme koje se u osnovi i ne razlikuju previše od ranije zacrtanih shema, ali je ipak ovo mnogo drugačiji album od prijašnjih.

Za početak, odmah je uočljivo da je na albumu samo 8 pjesama koje popunjavaju minutažu od preko 50 minuta pa se nitko ne može žaliti da je “Truelove’s Gutter” ‘polovični’ album ili nešto u tom điru. Dvije pjesme traju oko deset minuta, ostale su otprilike po pet, a iz svake se jasno očitavaju ljubav i emocije.

Instrumentalni dijelovi su nježni i sentimentalni, povremeno obogaćeni neuobičajenim atributima, ali se sve podosta svodi na klasičan Hawleyev rukopis prebačen na razinu više, za prave zaljubljene fanove koji od laganice traže nešto više od blesavog teksta i melodije koja je previše ljepljiva da nakon nekoliko preslušavanja postane ljigava. Tekstovi su u potpunosti ljubavni, iz svakog stiha se osjeća nesretna ljubav koja s vremena na vrijeme pronađe svoj sretan završetak što uvijek biva dobra kombinacija ili ljubav prema njegovom radničkom Sheffieldu.

Uzore je vrlo lako pobrojati, a dolaze iz daleke povijesti kada je croonerska glazba bila u prvom planu. Svakako, tu bih u prvom redu izdvojio same početke i pjevače poput Sinatre i Martina, potom i cijelu plejadu njihovih sljedbenika (Scott Walker, Roy Orbison, Burt Bacharach, Nick Drake…), da bi ipak sve bilo vrlo efikasno oplemenjeno poznatim izričajem samog Hawleya kojeg je testirao na prošlim albumima.

Njegov bariton je vrlo milozvučan i odlično se uklapa u ovakve orkestralne balade, a ponekad mu glas vrlo sliči Johnnyu Cashu čime bi mogao privući još veću pažnju fanova spomenute legende. Baš takav njegov vokal daje mu prilike za nevjerojatne vokalne interpretacije, onako ‘laganini’ kao da mu se nikamo ne žuri, što pjesmama daje zanimljivu energiju koja se stapa s romantičnim melodijama.

Od uvodne “As The Dawn Breaks“, uočava se nešto mračniji pristup pisanju pjesama nego dosad, ali ubrzo pjesma dobiva standardne naznake onog što Hawley najbolje radi. Ta tamno obojana elektronika sa samog početka pokazuje da se Hawley ne želi stalno vraćati u prošlost, već da se kroz modernu glazbu prisjeća ranijih, manje problematičnih vremena.

Od materijala bih svakako još volio izdvojiti drugu po redu “Open Up Your Door” u kojoj dominira tipičan Hawleyev prizvuk s prošlih albuma, te posljednju najdužu, gotovo 11-minutnu “Don’t You Cry” u kojoj se minimalistički razmahao pa je glazbena podloga tek tiha pratnja vokalnoj interpretaciji.

Ponekad je stvarno dobro kad se raspadne neki veliki bend jer u tom slučaju dobijemo mnoštvo kreativaca u solo vodama koji, ako su vrsni autori, iznjedre niz odličnih albuma. Što se Pulpa tiče, karijera nakon raspada je donijela red prelijepih Hawleyevih albuma, a isto tako i frontmen Jarvis Cocker je priredio zanimljive solo uratke zbog čega mi uopće nije pretjerano žao Pulpa.

Da ne ispadnem previše patetičan u slavljenju Hawleya i njegove glazbe, mogu napomenuti da su se mnogi ‘mladi lavovi’ zakačili na njegov pristup pisanju pjesama i na karakter kojim zrači, posebno Alex Turner (Arctic Monkeys) koji jedva čeka da složi nešto s njim. Kako je Turner vrlo hiperaktivan, vjerujem da će suradnja doći jako skoro.