Ovim pjesmama ipak nešto nedostaje

Mislim da bi se mnogi odmah složili s izjavom da na današnjoj glazbenoj sceni postoji vrlo malo likova poput Richarda Hawleya, čovjeka koji je prošao sve i svašta u životu te našao utočište u glazbi i ljubavi (prema svojem gradu).

Njegov niz bezvremenskih klasika se naredao, svakim albumom je gurao svoju glazbenu viziju prema naprijed, često u sasvim nepoznatim smjerovima, ali uvijek je uspijevao sebe i svoj vokal staviti u prvi plan, pa je tako uspio čak i u progresivnijem rocku kojim je obilovao prošli album “Standing At The Sky’s Edge“.Nakon nešto više od tri godine, konačno smo dobili još jednu Hawleyevu pjesmaricu koja naizgled djeluje kao razočaranje. Razlozi su tome što je Hawley odustao mijenjati se, gurati svoju glazbu prema naprijed, već se vratio par albuma unatrag i napravio jedan klasičan croonerski album kakvih danas ima vrlo malo.Tim povratkom u svoju prošlost, Hawley je napravio i nekoliko većih skladateljskih grešaka jer mu je rukopis na novom album previše jednoličan, sve postaje vrlo monotono nakon par pjesama. Naravno, sve su to ljubavne balade ukrašene mnogim predivnim melodijama i svatko tko albumu da više šanse će naići na pregršt uživancije, ali površnom slušatelju bi ove pjesme mogle prouzrokovati nervozu i neprekidno tipkanje po tipki ‘preskoči’.Sheffield je nepresušan izvor inspiracije za Hawleya i kada pjeva o njemu, tu nema dileme, nema tu ničeg što je fejk ili isforsirano, to je čista ljubav. Upravo iz tog razloga i mnogi njegovi albumi imaju nazive iz dijelova Sheffielda, pa tako ima i ovaj, “Hollow Meadows” je zapravo kvart za koji se vjeruje da su živjeli Hawleyevi preci pred kraj Srednjeg vijeka.

Jake melankolične balade ponovno su glavni oslonac Hawleyeva albuma, ali iz njih ponajprije izviru emocije, najviše ljubav. Još od ranih dana solo karijere ga je upravo ljubav uzdigla do današnje slave pri kojoj mnogi s nestrpljenjem očekuju nove albume, pa tako će i ove pjesme sasvim dobro saživjeti u vidu singlova i srdašca fanova.

“Long Time Down”, “Sometimes I Feel” i “Heart of Oak” su skladbe koje se najviše ističu u ovom vrlo izjednačenom albumu, a svaka od njih bi sigurno mogla postati zicer. “Long Time Down” zvukovno podsjeća na pjesme s “Lady’s Bridgea“, “Sometimes I Feel” mi zvuči kao nešto sa serije albuma “American Recordingsa” Johnnya Casha, ali na način Richarda Hawleya, dok posljednje spomenuta “Heart of Oak” je pravi britpop biser kakvog nismo već dosta dugo imali prilike čuti.

Nakon tri izvrsna albuma “Lady’s Bridge”, “Truelove’s Gutter” i “Standing at the Sky’s Edge” gdje je malo tko mogao pronaći neku manu, došao je jedan prosječniji album “Hollow Meadows” koji i dalje dokazuje da je Hawley jedan od najmoćnijih autora i vokala svojeg vremena. Za ono nešto više, ovim pjesmama ipak nedostaje nešto, nešto što svatko očekuje nakon onakva tri prethodna albuma.