Revolucija (definitivno) bez pokrića

Ima li mjesta za još jednog superheroja? Danju je Tom Morello, nabrijani virtuoz električne gitare; noću je The Nightwatchman, pjevač protestnih folk pjesama, borac za istinu i pravdu. Sam želi da se njegovim stihovima i akordima vjeruje kao nekada Guthrievim ili Dylanovim, no u njegovim rukama akustična gitara ima jednak utjecaj kao kriptonit na Supermana.

Ne morate biti osobito upućeni u glazbu da bi vam Tom Morello bilo poznato ime. Majstor električne gitare, virtuoz čije se ime veže kao bitan sastojak zvuka grupe Rage Against The Machine, u gitarističkom je svijetu na ljestvici 100 najvećih gitarista svih vremena zauzeo 26. mjesto te dobio svoj lik u popularnoj računalnoj igrici “Guitar Hero”.

Ako je itko i pomislio što mu je trebao izlet u Audioslave, još je veći upitnik lebdio nakon što je Tom Morello skupa sa Serjom Tankianom (System Of A Down) utemeljio Axis Of Justice, političku organizaciju glazbenika za socijalnu pravdu i odlučio pjevati o potlačenima, u maniri najboljih folk pjevača.

Odbacivši zvuk stadionskog rocka, prihvatio je folk/country alter-ego The Nightwatchman i naoružan samo akustičnom gitarom stvorio šarmantni prvijenac “One Man Revolution“. U njemu je brutalno pokrao veličine protestnog žanra, koketirajući s njihovim stvaralaštvom ponekad i do granice krajnjeg neukusa i predvidljivosti.

Za drugi album “The Fabled City” svojoj akustičnoj gitari pridodao je širi instrumentarij, no niti ova odluka producenta Brendana O’Briena ne može skriti banalnost izričaja, bolno otkrivajući kako je Morello zakoračio na teren na kojem apsolutno nema što tražiti.

Morello je limitirani pjevač i stihoklepac, a kada se takva osoba previše trudi uvjeriti slušatelja da je u ulozi ozbiljnog i nepokolebljivog pjevača protestnih pjesama, rezultati su i više nego smiješni. Teško je ‘prodati’ nešto u što ni sami ne vjerujete.

Stihovi koji možda imaju smisla kada ih uz grmeći rap-metal izvikuje ‘Zack de la Rocha’ (‘Rise to Power’), u country i americana verziji izazivaju podsmijeh pretvarajući superheroja u vlastitu parodiju.

Zamislite pjesmu koja želi stvoriti apokaliptični ugođaj, obrušavajući se na američkog predsjednika biblijskim motivima zbog sveg zla što je svijetu nanio… Bi li stihovi te pjesme glasili “I pray that God himself will come and drown the president” (“Midnight In The City Of Destruction“)?

Morellovi bijedni pokušaji stvaranja slika, nevješto kopiranje Neila Younga i U2, bespotrebni klišeji, otrcane fraze poput onih s predizbornih skupova (“don’t do as I do, do as I say”) zadivljuju svojom glupošću i istovremeno zaobilaze primarni cilj – buđenje svijesti, a o bilo kakvoj političkoj provokativnosti nema ni govora.

U vrlo kratkom roku shvatite da više ne slušate album jer želite poslušati što ima reći, već ga slušate pitajući se može li Morello nadmašiti samoga sebe: može li iduća pjesma biti besmislenija, patetičnija i lošija od prethodne?

Može, uistinu može… No da na albumu nema 12 katastrofalnih uradaka, ne bi bilo moguće prepoznati onu jednu pjesmu koja odskače od ostatka (premda treba napomenuti kako to i nije osobito zahtjevan zadatak): “Lazarus on Down” s pratećim vokalom Serja Tankiana i zanimljiv, jednostavan ali upečatljiv aranžman jedini je svijetli trenutak čitavog albuma.

Svakom superheroju kad-tad dođe kraj, a The Nightwatchmanu je on preblizu. Izuzev radikalnih sljedbenika ljevičara, prijatelja i neuke mase željne zaraznih ‘sing-a-long’ pjesmuljaka, teško da će ikome nedostajati.

A mogao bi i sam sebi presuditi kako bi sačuvao i ovo malo časti što mu je ostalo, jer ovim projektom Morello opasno ljulja sve ono po čemu ga u glazbenom svijetu treba pamtiti.