Revolucija (zasad) bez pokrića

Tom Morello, gitarist grupa Rage Against The Machine i Audioslave, objavio je, pod svojim protestnim folk alter-egom The Nightwatchman, socijalno-politički osviješten album sam sebi dodijelivši naslov ‘crni Robin Hood 21. stoljeća’. U onom dijelu koji se tiče krađe, Morello briljira, no kao borac protiv obespravljenih više se doima poput alanfordovskog Superhika.

Nepotrebno je posebno predstavljati Morella – prema magazinu Rolling Stone 26-og na ljestvici 100 najboljih gitarista svih vremena – i sve njegove vanzemaljske bravure (bez ili s efektima) na električnoj gitari od kojih vam mora, neovisno bili njegov ljubitelj ili ne, zastati dah, koji su svakako definirali i učinili prepoznatljivim zvuk gore navedenih bendova.

I upravo stoga ga je u svom solu projektu “One Man Revolution” čudno za čuti samo uz pratnju akustične gitare (obrnuta ‘zvučna revolucija’ od one Dylanove 1965.), uz tek povremenu minimalnu intervenciju drugog instrumentarija. Oslanjajući se samo na gitaru (na kojoj skoro pa prijeteći piše ‘Whatever It Takes‘), svoj cashovsko-cohenovski bariton i mikrofon, The Nightwatchman – mitska figura koja luta SAD-om upirući kažiprstom u sve i svakog tko ne valja – Morello pjeva o protestnim temama 21. stoljeća: počevši od politike predsjednika Busha, neizbježnog 11. rujna, rata u Iraku, obespravljenih radnika, bespomoćnost svojih ‘normalnih’ istomišljenika; najkraće rečeno prezentira svoje ljevičarsko opredjeljenje.

A sve je počelo 2003. kada je Morello izritiran, a s čim drugim nego politikom Georga W. Busha, odlučio prikloniti se tada rastućem trendu svojevrsnog protestnog revivala napisavši pjesme sa željom da one zazvuče i ostave trag poput onih Woodyja Guthrieja, Brucea Springsteena i Boba Dylana.

Upoznao se s Billyjem Braggom i buntovnikom Steveom Earlom, a sa Serjom Tankianom (System Of A Down) utemeljio je Axis Of Justice, nazovimo je političkom organizacijom glazbenika za socijalnu pravdu. Svoje pjesme svirao je po malim, zadimljenim klubovima, pa gotovo da je i bio nalik starim folk izvođačima uz ipak dvije iznimke: prva je da su oni bili anonimusi kad su počeli nastupati po klubovima, a druga, puno važnija je, da su oni doista imali što za reći i znali su kako to reći.

Folk glazba ne može nikako biti u potpunosti originalna, ali za napraviti ovo što je napravio Morello, treba imati ili luđačke hrabrosti ili se voditi mišlju da nitko od onih koji će kupiti njegov album nikad nije preslušao Springsteenov album “Nebraska”. Ne samo da svaka od 13 pjesama nevjerojatno podsjeća na Springsteenove melodije (ne nužno s “Nebraske”), a ako ne podsjeća, onda im stilski nalikuje. No, Morello ne staje samo na melodijama, čak je i pokupio Springsteenove uzvike (čuveni “Hop!”).

Ako i stavimo očit utjecaj The Bossa postrani (nezahvalno je za očekivati i nadati se kako bi Morello mogao snimiti nasljednika “Nebraske”, nije to uspjelo ni samom Springsteenu), još uvijek ostaju tekstovi koji su bazirani na jednostavnim rimama i nizu stereotipnih, ali začudo učinkovitih metafora koje (nadam se namjerno) zvuče nedovršeno, ostavljajući slušatelja da se povede svojom maštom i sam dokuči što je pjesnik htio reći.

Koketiranje u stihovima s natpisom na Guthriejov gitari, kao i s onima koji direktno referiraju na neke druge pjesme (poput “Three times I shot the sheriff and did not spare the deputy“) možda nekome i odgovara, no u velikoj većini ostavlja dojam kako sam autor i nema, ili ne zna reći ono što je naumio.

Međutim, “One Man Revolution” uza sve mane ipak je, uz zaista virtuoznu svirku, šarmantan album osobe koja očito ima kvalitetne moralne vrijednosti (osim kad je krađa u pitanju) i zna razlikovati dobro od zla, te se na svoj način trudi i pokušava boriti za pravdu, jer revolucija uvijek započinje s jednim čovjekom.

“California’s Dark“, “One Man Revolution”, “Let Freedom Ring” (koja melodijski ne podsjeća na Springsteena, već na tradicionalnu “Wayfaring Stranger”) svojevrsna budnica “The Road I Must Travel” (koja je samo dokazala da je Morello ipak trebao proširiti instrumentarij na albumu), ali i velika većina ostatka albuma pjesme su koje bi zaista trebalo preslušati, ali bez nekih velikih očekivanja.

Tom “The Nightwatchman” Morello nije i nikad neće biti Woody Guthrie, Bruce Springsteen ili Bob Dylan, ali ako će “One Man Revolution” postati s vremenom prototip protestnog folk albuma 21. stoljeća naslonjen na korijene žanra začete u stoljeću prije, osobno ne bih imao ništa protiv. Ali neka se neko vrijeme kloni folka; nek’ ušteka gitaru u pojačalo i razvali zvučnike.