Put bez kraja

Da veliki mediji još uvijek imaju značajan utjecaj u metalnom svijetu, dokaz je i slučaj ovog američkog benda, koji dolazi iz sunčanog kalifornijskog podneblja (Pasadene).

Naime, 2009. ga je britanski Metal Hammer nominirao za najbolji novi
bend, referirajući se na pjesme s EP-a “Improper Burial”, i na taj ga
način približio europskom tržištu, a slijed događanja donio je nastupe
na Wacken Open Airu i Download Festivalu.Iduće godine izašao je debitantski album “Crisis In Utopia”, koji je u dijelu medija čak proglašen jednim od najboljih metal albuma 2010. godine. To je bila kruna kratkog rada benda koji su 2008. osnovali ‘bjegunci’ iz White Wizzarda, najprije pod imenom Sorcerer, koje je vrlo brzo promijenjeno u aktualno Holy Grail. K tome, album je najavljen kao novi početak još jednog ‘novog vala američkog heavy metala’, vjerojatno zbog jakog uporišta u old school heavy metalu. Premda, niti je bio, niti će biti nešto revolucionarno, nešto što bi ozbiljnije pokrenulo američku metal scenu, koja nikada nije uspjela stvoriti veliki bend koji bi mogao parirati europskim heavy metalcima.

Puno bolje joj je išlo u slučajevima stvaranja surogat subžanrova, no sam heavy metal, iliti obrazac kakvog su u Engleskoj doveli do pred vrata savršenstva, na američkom kontinentu, usprkos nekolicini sasvim solidnih bendova, nikada nije uspio suživjeti do kraja. Izuzmemo li iz konteksta priče Dio. Zbog toga bi većini ljubitelja heavy metala vjerojatno bilo čudno što bend tipa Holy Grail uopće dolazi otamo, jer njegov je sound opasno na tragu europske braće iz ’80-ih. Čak bismo mogli reći da je ovim albumom otišao korak dalje u odnosu na debi, jer se radi o raznovrsnijem, samim tim zanimljivijem, ozbiljnijem, a u konačnici i mračnijem izdanju koje kombinira heavy i power metal s ozbiljnim progresivnim idejama.

Znači da album obiluje privlačnim melodijama s uobičajeno jakim uporištem u raslojenom gitarskom radu kroz bogatstvo galopirajućih riffova i podužih solo dionica, nosećim refrenima i složenim rasporedom promjenama tempa. Vokali Jamesa-Paula Lune zvuče poprilično dobro dok se drže ozbiljnijih clean i grubljih pjevanja, prije svega u srednjim i umjereno brzim ritmovima, dok im ubrzanja donose probleme u povišenijim intonacijama i u njima nailazimo na generičke poweraške probleme naprezanja i izvlačenja tonova. Osorna i svadljiva back višeglasja izvrsno se nadopunjuju na osnovne vokalne izvedbe, ozbiljnost donose i growl pjevanja, bez obzira što neke izmjene cleana i growla imaju metalcore obrazac.

Sukladno zahtjevima, odnosno brzinskim normama, ponašaju se i ritam sekcije, što znači da se bubnjevi kreću od pravilnih, 1/1 ritmova, sve do mitraljirajuće brzih izvedbi uz potporu duplih pedala, a bas je izuzetno prodoran, taman i zabija se duboko ‘u meso’. Produkcija je, uz izvorsku mirnoću i jasne nivelacijske norme, dobrim dijelom zaslužna za zatamnjenje sounda, što pripisujemo Mattu Hydeu (Slayer, Children of Bodom).

Ambijentalno-avangardni intro “Archeus” komotno bismo mogli doživjeti sastavnim dijelom poliritmične “Bestial Triumphans“, jedne od pjesama sa slojevitom strukturom koju obilježava i vokalna modulativnost i progresivna gitarska podloga nalik na Yngwie Malmsteenovu. Kontrolirani ritam u svojoj cijelosti održava gitarskim riffovima napučena “Dark Passenger“, klasična gitara i gudala uvod su u još jednu umjereno brzu, melodičnu heavy/power pjesmu “Ride The Void” sa slideiziranim i dugim solom i grubim back pjevanjima, a veliki utjecaj growla, koji se preklapa s cleanovima, nalazimo u još jednom heavy-power brzancu, “The Great Artifice“.

Svojim modernističkim heavy-groove soundom, na momente razuzdanim ritmom, zaigranim cleanovima i obijesnim growlinzima iz cjeline pomalo odudara “Crosswinds“, instrumental “Wake Me When It’s Over” s klasičnom gitarom i gudalima donosi dašak topline, malo emocija, ali ipak prevladava ozbiljnost na kakvu se nailazi u odjavnoj, čvrstoj, glasnoj, ali i melankoličnoj baladi “Rains Of Sorrow“, tekstualno inspiriranom borbom s rakom kroz koju su prolazile obitelji nekih članova.

Kako smo ranije konstatirali, Holy Grail teško da će pokrenuti neku novu američku metalnu revoluciju, no njegov će osvježeni sound sigurno pasti na plodno tlo s obje strane Atlantika. Koliko god da se radi o glazbi koja se opasno oslanja na europeizirani heavy metal, toliko u njoj ima naznaka i širine i visine i dubine i – studioznosti.