Prenapuhani balon

Elektroniku najčešće prozivamo zbog manjka emocija… Mnogi su, na sreću, potvrdili kako tome ipak nije tako. Međutim, postoje i oni čija se vizija elektronske (pop) glazbe s vremena na vrijeme svodi na puko prenemaganje izvorima, koji iako prepuštaju zdravoj ili bolesnoj mašti na volju, nemaju previše vlastitog tkiva za kojim bi rasle zazubice.

U analizu njihovih ‘instrumenata’ možda je bolje ne ulaziti, još manje da je Matmos nekakva koncertna atrakcija (ovisno o tome koliko su kreativni i u pogledu scenografije)… Sjedili mi u vlastitoj sobi i uživali u nedefiniranim zvukovima sa CD-a ili promatrali Matmos kako izvjesne matrice prenose ‘uživo’ – svejedno je…

Drew Daniel i M. C. Schmidt imaju svoju svjetlu i mračnu stranu – dok su s jedne interesantan i pronicljiv duo čiji uratci zvuče kao (perverzna) dječja igra, s druge se doimaju krajnje iritantno i prepotentno, pokušavajući ljudskom uhu kobne frekvencije i predvidive komade praznog prostora, a koje u varijanti sterilnog digitalnog glitch-zapisa vole nazivati ‘tišinom’, prodati pod artistički izraz…

Unatrag par godina, Matmos su manje filozofirali u prazno i stvorili impresivan opus nečuvenih razmjera; među takvim primjerima sigurno prednjače favoriti “A Chance to Cut Is a Chance to Cure”, “The Rose Has Teeth in the Mouth of a Beast” a posebno ‘”The Civil War” – ploča na kojoj su s lakoćom izmješali srednjevjekovne motive s virtualnom stvarnošću…

Krckanje elektronskih ‘zobenih pahuljica’ i naoko nespojiva akustika dale su jednu novu dimenziju njihovom zvuku koji je prije i poslije toga uglavnom težio auditivnom seciranju tuđih dijelova tijela…

Nadalje gledano, u izvjesnoj fazi kad su ostvarili impresivnu suradnju s Björk (albumi “Vespertine” i “Medulla”) te pokazali da njihov nedefinirani elektro-šum može itekako poslužiti kao predivna pjevna podloga (čemu u prilog idu čarobne “Hidden Place”, “An Echo, a Stain” ili “Who Is It”), u istoj mjeri sami, bez konkretnih vokala – bilo megapopularne Islanđanke ili neke druge osebujne glasateljice, Matmos u situacijama poput “Supreme Balloon” zvuče krajnje šuplje i bezidejno (“Mister Mouth” ili prdeži poput “Exciter Lamp and the Variable Band” i “Les Folies Francaises” prednjače ovdje); ništa originalnije ni inventivnije od bilo kojeg anonimnog zaluđenika apstraktnom elektronikom, a kroz koju se, posebno prema dosadašnjim eksperimentalnim sklonostima Matmos, očito može maltene provući i ‘zvuk’ smrdljivih čarapa, na što bi netko treći trebao u čudu odgonetati takve ingeniozne intrige.

“Supreme Balloon” službeno nam nudi sedam, ali ‘skriva’ i dodatne dvije numere; dok je prva ponuđena u obliku krajnje bezvezne 15-ominutne praznine – u sklopu koje ako ste dovoljno strpljivi, tek tamo negdje pet minuta prije kraja bit ćete počašćeni dopadljivom zvučnom kulisom nedefiniranog porijekla, druga je samo još nemaštovijitija ‘tišina’ u trajanju od svega desetak sekundi.

Tema “Rainbow Flag“, koja otvara album, donekle i zaokuplja pažnju slušatelja – iako ne manjka iritantnošću, još uvijek ne nagovješta ostatak sadržaja; čak posjeduje šarm razigrane glazbe za jedan od onih prastarih futurističkih dječjih crtića (sjeća li se netko robota koji svako malo ispušta svoje ‘tutn-pluk’ zvukove?)…

Matmos međutim ne mogu odoljeti a da gotovo sve teme zastupljene na ovoj ploči ne upropaste neobjašnjivim zvučnim upadicama iz kojih dobijaju željene tonove ali koje definitivno ne pogađaju u slušateljsku žicu.

Časna iznimka ovdje svakako je tema “Polychords“, na kojoj se čvrsta ritmična podloga svim silama bori protiv napornih elektronskih insekata; iako i njoj poput preostalog sadržaja svaki čas prijeti urušavanje, njezina plesna cjelina uspjeva odoljeti samodopadljivosti duetovog poigravanja nečijim živcima.

Element dosade ovdje naprosto je teško ignorirati – primjerice u naslovnoj temi u trajanju od 24 minute, a u kojoj se Matmos na nimalo primjeren način pokušavaju postaviti iznad svojih mentora – kao primjer uzmimo bilo koji istaknutiji Krautrock predložak; “Supreme Baloon” vjerno readaptira tuđe analogne ulomke ali osim prelijevanja i prolijevanja ambijentalne melankolije, ovdje to čine bez previše uvjerljivosti ili smisla.

Duo je u suradnji s odabranim gostima, iz nekog razloga objavio jedan ovakav album – koji će izvjesni snobovi zasigurno uzdizati u vrtoglava nebesa zbog opće nedokučivosti, dok će se neki drugi (snobovi) pitati što je tu iole senzacionalno ili vrijedno bilo kakvih analiza.

Nije da njihova sterilna glazba čak i u ovakvim situacijama manjka svestranošću – suštinski slušano, ovdje ima vrlo zgodnih trzaja. No prednost nažalost odnose trenuci kad taj nesretni apstraktni minimalizam jedino što uspjeva jest zairitirati – ovo je ‘plesna glazba’ koja samu sebe neprestano koči aritmičnim uletima bez razloga.

Sve je prepuno Korgova, efekata i sekvenci no bez nekog konkretnijeg cilja – samo jako lijepo evidentirano i izreklamirano u prigodnoj knjižici koja poput dječje slikovnice, album predstavlja u izvjesnom, plemenitom obliku – naime, “Supreme Balloon” mogao bi zaintrigirati djecu da se uhvate svojih igračaka i krenu stvarati glazbu. Jer ovdje ima upravo zvukova koji će, ako ništa drugo, djeci približiti jedan potpuno novi, nesvakidašnji glazbeni svijet i potaknuti ih na kreativnost.

Međutim, u slučaju odraslih, čak i najliberalniji pokazat će možda koliko su tanki njihovi živci prilikom preslušavanja ‘najvećeg balona’… Ili da Matmosu uzvrate istom mjerom i probuše prenapuhanu loptu iz koje neka neidentificirana bića cvrče i jauču svoje pozive u pomoć.

‘Na ovoj ploči nisu korišteni mikrofoni‘ kažu Matmos. Dobri stari Monty Python sigurno bi po uzoru na jedan od svojih suludih ranijih albuma rekli ‘Fuck this record!‘