Dobar je Ranaldo, nije li?

Stara tračerska priča kaže da nakon razlaza para ili grupe uvijek izlete neki kosturi iz ormara.

Dakle, Sonic Youth vjerojatno neće tako brzo zajedno zasvirati, no možemo očekivati razne druge projekte bivših članova koji i dalje mogu održavati visokopostavljenu ljestvicu kvalitete i kao takvi biti ‘pozitivan kostur iz ormara’. Jedan od takvih projekata je album Lee Ranalda “Between Times and Tides“. Ranaldo je i prije pokazivao svoja umjetnička stremljenja, no raspad grupe Sonic Youth mu je na neki način pomogao da njegov solo projekt bude lakše zapažen. Probajmo zamisliti kako bi bio zapažen Harrisonov album “All Things Must Pass” da se, recimo, The Beatlesi nisu raspali.‘George Harrison iz Sonic Youth’ oglasio se svijetlim, optimističnim melodičnim indie folk-rock albumom na tromeđi Byrdsa, R.E.M.-ovaca i Neila Younga. Od prvih je uzeo zvuk gitara, od pedal-steela preko psihodeličnih solaža do milozvučnog dvanaestožičanog Rickenbeckera, od drugih boju glasa njihova pjevača Michaela Stipea, a od trećeg senzibilitet i emocije, i ovo potonje prvo pada u uši slušatelja.

Ono što je puno važnije je da Ranaldo stvara muziku koja često fascinira svojim harmonijama i zvuči netipično zaneseno, što je veliki kompliment za umjetnika koji je pri kraju šestog desetljeća života i koji je upravo stvorio djelo koje po svom nevinom muzičkom idealizmu ‘šiša’ mlađe konkurente.

Dojam je da je “Between Times and Tides” iz Ranalda ‘iscurila’ poput kakvog momenta magije. Teško se mogu uočiti trenuci razumskog kalkuliranja nauštrb glazbenog dojma (što nažalost postaje rijetkost i u indie-muzici), a nema ni nekog žučnog prolijevanja srdžbe, kako već znaju izgledati albumi nakon raspada matičnih bendova. Ranaldo već godinama sudjeluje u raznim umjetničkim projektima, kako vizualnim, tako i glazbenim, ima svoj stil, no bez obzira na to, oduševljava zaokruženost ovog 47-minutnog ostvarenja, njegov eskapizam i stvaralačka umješnost.

Uvodna “Waiting On A Dream” u sjećanje će dozvati stari psihodelični bend Hawkwind u kojem je svirao mladi Lemmy Kilmister, a “Angles” i “Hammer Blows” pokazuju raspon ploče od gotovo atonalne buke, do kontemplativnih folk-rješenja. Tu je još i “Shouts” kao reminiscencija na Big Star, te ostatak albuma koji po kvaliteti nikad ne pada ispod ocjene ‘vrlo dobar’, ali zato prilično često dosiže ‘odličan’.