Pravi folkerski komedijaši

Rijetko gledajući glazbene emisije koje se emitiraju na našoj nacionalnoj dalekovidnici, jednom zgodom sam vidio spot za pjesmu “Međimurski lepi dečki” benda Kom3dija koji me na prvu zainteresirao. Pjesma bila vrlo zabavna, a opet punkerski britka i folkerski ‘podšpičena’.

Uvidio sam da su nedavno izdali album pa sam ga uzeo da se bolje upoznam s njime, te vam ga predstavljam.

Kom3dija je međimurski bend, dečki dolaze iz Čakovca, te su ranije bili ulični svirači što se jako dobro može osjetiti kroz pjesme, budući da imaju onaj zabavljački štih prilikom izvedbe naših tradicionalnih pjesama, a ne onaj artistički koji mnogo bolje leži već postojećim zvijezdama (ako ih tako slobodno možemo nazvati) našeg etna poput Dunje Knebl, Lidije Bajuk, Afiona i sličnih.

Kada bih ih morao opisati u nekoliko riječi nekom tko ih dosad još nikad nije slušao, rekao bih da su oni srodnici The Poguesa na hrvatski, pomalo rockabilly način ili još bolje, međimurski Gustafi. Ok, možda su ove usporedbe malo pretjerane za jedan bend koji dosad još nije uspio gotovo ništa napraviti osim jednog albuma, ali potencijal je očit, zvuk im je vrlo veseo i zaigran, a čini mi se da se glazbom prvenstveno bave iz ljubavi prema njoj i zabavi, da ju ne gledaju kao posao što se svakako pozitivno reflektira na sam album “Indijancu je bilo smešno“.

Iako je sam naslov albuma pomalo glupav, pjesme na njemu nisu. Dečki su znalački iskoristili 11 tradicionalnih ‘sjevernjačkih’ narodnih napjeva te njima pridodali 4 autorske, da bi upotpunili kolekciju od 15 skladbi i 66 minuta koliko je dugačak album. Moglo bi se na prvu uočiti da je album možda malo predugačak, ali u potpunosti razumijem njihov stav da žele publiku upoznati s većinom pjesama svojeg repertoara kako bi fešta na koncertima bila veća.

Drugi djelomični mali minus, koji to zapravo i nije, je taj što su pjesme na prvu žanrovski razbacane, ali ih je bend uspješno povezao u jedan karakterističan folk-pop-punk s nizom baladnih momenata pa su izleti u blues, spomenuti rockabilly, ska i slične žanrove zapravo varijacije i improvizacije koje daju Kom3diji širinu i duhovitost kojoj teže.

Da je “Indijancu je bilo smešno” zanimljiv materijal, pokazuje već prva skladba “Daj mi, Bože, joči sokolove” koja je obojana u blues, jazz i folk boje sa zavidnom vokalnom interpretacijom, dok “Lepo je gledati” započinje progresivnim folkom da bi se ubrzo ‘naštimali’ u lijepu pop-melodiju koja pjesmu vodi The Poguesovskim žarom.

Dvije stvari moram još istaknuti, a to je najbolja autorska pjesma i najlošija tradicionalna izvedba. Prvu titulu definitivno zaslužuje ljubavna pop-rock balada “Kaj ti srce oče” kojom su pokazali da u budućnosti ne moraju bazirati svoju glazbu na narodnom blagu, već da imaju dovoljno jak rukopis i sami, dok drugu, mnogo nezahvalniju ‘nagradu’, dobiva pjesma “Ljubav se ne trži” koja je barskom nonšalantnošću izgubila svoju draž.

U posljednje vrijeme javljaju se bendovi iz svih dijelova Hrvatske s različitim glazbenim produktima čime diskografi šire naše glazbene obzore, pa više nismo toliko zatvoreno tržište u kojem se furaju samo određeni stilovi glazbe. Time smo dobili mnogo kvalitetnog materijala koji do prije nekoliko godina ne bi dobio na značaju jer ne bi bio niti prepoznat od strane izdavača. Kom3dija je jedan takav potentan bend koji može biti ‘sjevernjački’ pandan istarskim Gustafima, ako nastave ovim tempom. Uspjeh svakako neće doći odmah, ali kroz nekoliko godina upornost i trud bi se mogli itekako naplatiti.

“Indijancu je bilo smešno” je ipak malo predugačak album što se najbolje osjeća pred kraj albuma gdje nas dečki malo ‘unjonjaju’ s nizom laganijih tonova koji su ipak dijametralno suprotni od živahnog početka i sredine albuma.

Bilo kako bilo, baš me zanima daljnji razvoj benda, posebno u autorskom dijelu, budući da ove četiri skladbe pokazuju rukopis koji bi međimurski folk mogao prenijeti na široku masu ljudi, a tada je sve lakše i neće više biti potrebno sviranje po ulicama osim zbog vlastitog zadovoljstva.