Povijest bolesti tipične synth/pop grupe iz osamdesetih

Na “The Singles 1984-2004” nalazi se apsolutno sve što od norveškog tria a-ha trebate čuti (pa i pokoja pjesma previše). Pjesme, posložene kronološkim redom, prate njihov razvoj, točnije rečeno postepeni pad od sasvim solidnog albuma “Hunting High And Low” iz 1985. preko niza podbačaja s kojima su posrtali kroz ostatak osamdesetih i devedesete do osvježavajućeg albuma “Minor Earth Major Sky” iz 2000. te posljednjeg “Lifelines” (2002.) zanemarive vrijednosti.

Ono što se preslušavanjem ovog CD-a nameće kao zaključak može se svesti u jednu rečenicu: prokletstvo grupe a-ha su prva četiri singla – “Take On Me”, “The Sun Always Shines On T.V.“, “Train Of Thought”, “Hunting High And Low“. Tim su pjesmama previsoko postavili letvicu i poslije ju više nisu uspjeli preskočiti, osim možda u slučaju “Living Daylights”, snimljenu za jedan od filmova iz serijala o James Bondu, te “Minor Earth Major Sky”.

Vjerojatno pokušavajući ponoviti uspjeh “Take On Me” (br. 1 u SAD-u, br. 2 u Velikoj Britaniji), u osamdesetima su se prilično grčevito držali provjerene formule synth/popa : puno sintisajzera, ritam mašina (s kasnijim prelaskom na bubnjeve) i pamtljive gitarističke dionice. Ono što ih čini prepoznatljivima među sličnim bendovima te ere (a usporedba s Duran Duran je neminovna) je uistinu fenomenalan, visok glas Morten Harketa. U devedesetima su prilagodili produkciju novom desetljeću, obogatili vlastite orkestracije, napravili čak i kratak izlet u U2 vode (“Dark Is The Night For All”), no džabe – kad se podvuče crta, to im je bilo najslabijih 10 godina u karijeri. “Minor Earth Major Sky” je navijestio da bi novo tisućljeće moglo značiti i novi početak za a-ha. Tri singla ‘skinuta’ s tog albuma (“Minor Earth Major Sky”, “Summer Moved On“, “Velvet”) rezultat su njihovog pokušaja da, neopterećeni željom da se svide tržištu, naprave savršenu pop pjesmu uz pomoć suvremene tehnologije.

I, stvarno, ako zatvorite oči i skoncentrirate se na, u suštini, jednostavnu, ali uhu prijemčivu melodiju pojačanu ‘pozadinskim’ detaljima koji usložnjavaju zvučnu sliku, solidne stihove, dojmljiv Mortenov glas, vješto ukomponirane back vocale i zanimljiva producentska rješenja učinit će vam se da su im zlatna vrata pop panteona bila…pa…gotovo nadomak ruke. Svojim posljednjim albumom tim su vratima svojevoljno okrenuli leđa i krenuli put ponora.

Za bendove poput a-ha, koji kroz karijeru izbace jedan solidan album, jedan dobar i niz podbačaja, jedini logičan potez za zgrtanje još ponešto para je kompiliranje najjačih mjesta vlastite diskografije. To što su u slučaju a-ha upravo pjesme izdane kao singlovi ujedno i ono najbolje što su uopće snimili još je jedan dokaz kako su grupe ponikle u doba synth pop/new wavea ’80-ih imale sjajan nos za top ljestvice i instant hitove. No, ti bendovi, bilo zbog vlastitih ograničenih kreativnih potencijala, bilo zbog nesnalaženja u novonastalim glazbenim okolnostima, rijetko kad su uspjeli ponoviti inicijalni uspjeh. Čast iznimkama, naravno.