Ponekad se igranje na sigurno isplati

“Uostalom, da nemaju provjerenu vrijednost, jazz standardi kao takvi ne bi ni postojali” stoji u popratnoj knjižici koja dolazi s CD-om. Ovaj citat sažima samu bit albuma “L.A. Sessions”.

Od 14 skladbi na ovom albumu, srpski pijanist Miloš Krstić s američkom adresom, uvrstio je dvije svoje i 12 tuđih, većinom jazz standarda.

Sve su kompozicije odsvirane u formi klavirskog trija (klavir, kontrabas, bubnjevi), s izuzetkom “Once in a While“, na kojoj je Krstic sam samcat odsvirao dvije i pol minute lijepe ‘starinske’ melodije. Ritam sekcija koja je pratila Krstica albumu sačinjena je od raznih postava mahom Amerikanaca što albumu daje dodatan ‘američki okus’.

Album počinje legendarnim standardom “I Can’t Give You Anything But Love, Baby” koje je, između ostalih, proslavio i Louis Armstrong. Iako je skladba još malo pa 100 godina stara, na ovom ju je izdanju Mike Krstic pretvorio u brzi vlak, snažno otvarajući album.

Sljedeća je skladba “Blue Moon“, lako prepoznatljiva balada koja čini esencijalni dio onoga što je poznato kao ‘The Great American Songbook’, niz pjesama koje su obilježile 20. stoljeće u popularnoj i jazz skladbi, posebno raniji dio prošlog vijeka. Pjesma je možda i najpoznatija u izvedbi Elvisa Presleya koji ju je i uvrstio na svoj prvi album, a još je nekoliko boljih verzija snimio u studiju Sama Philipsa u Memphisu. Na Krsticevu albumu čini se kao možda i najbolji trenutak albuma.

“I Got Rhythm” još je jedan standard, još jedan dio ‘The Great American Songbook’, ovog puta dobro poznatog autora Georgea Gershwina koji je na ovom albumu jedini zastupljen s dvije skladbe. Svojedobno ju je zasvirao i Charlie Parker osobno. Krstic naravno ne uključuje saksofon u jednadžbu, a čini se kao da je zbog toga verzija Parkera nešto bolja. Svejedno, ta je kompozicija još jedna od bržih na izdanju i diže dinamiku albuma nakon sporije “Blue Moon”.

I zanimljiva, poduža, polagana “It Could Happen To You” jazz je standard Jimmya Van Heusena, kao i sljedećih nekoliko kompozicija u sredini albuma. “Skylark” je još jedan highlight albuma. Napisana još početkom 1940-ih, možda je najpoznatija u izvedbi Glenna Millera i njegova orkestra iz 1942., kad je ovakva vrsta ‘bigbendovskog’ jazza bila praktički na vrhuncu slave. Na “L.A. Sessions” ona je jedna od mirnijih jazz balada. Zasigurno jedna od najljepših skladbi na albumu.

Potrebno bi bilo reći i pokoju riječ o dva Krsticeva autorska trenutka. “She Sells Seashells” i “Peter Piper” spadaju među brže i dinamičnije skladbe albuma, obje su odsvirane u istoj postavi (bas Simon i bubnjevi Kreibich) i daju prostora svoj trojici glazbenika da razviju svoje ideje. “Peter Piper” u svojoj melodiji sadrži i dozu humora.

Album koji traje možda nekoliko minuta predugo i ima pokoju originalnu kompoziciju premalo ipak nije uopće loš. Jazz standardi ‘preplavili’ su izdanje, a citat s početka recenzije daje im pravo za to. Srećom pa ovaj album pokazuje da jazz glazba ima najljepše i najreprezentativnije standarde od svih žanrova ovog svijeta.