Pilot s pticom na dlanu pred oltarom

Muzičarima koji su bili ‘glavni’ u svojim bendovima, nakon što su ih napustili ili raspustili vjerojatno je, to im se treba priznati, najteži posao krenuti sa solo-karijerom. I dok se mnogi trude da rade drukčije i izbjegnu što je moguće više poveznice s bendovima s kojima su stvorili ime, publika, a pogotovo kritika ih, bez obzira na krajnji produkt, gotovo pa isključivo doživljava kao ‘ex’-članove i rezimira kroz prizmu benda u kojem su stasali.

Što je na neki način logično, a na neki i ne. Naime, mnogi od njih svjesno koriste prošli rad kao podlogu svjesno radeći isto ili slično, iako naglašavaju da je to sada nešto drugo, a neki si daju truda i krenu potpuno drukčijim smjerom. Ili bar daju do znanja da su pokušali. Svega toga sigurno nije pošteđen niti Kiki Lesendrić, frontmen skupine Piloti, jedne od najznačajnijih postava srpskog ogranka novog vala. Ili talasa.

Čak bi možda još i bolje odgovarao pojam ‘najkultnijih’, samim tim jer su uspješno (slučajno ili ne) izbjegli svrstavanje u prvu kategoriju Top popularnosti, bez obzira što su se možda čak i malo više, pogotovo svojim ‘šminkerskijim’ dodirivanjem new wavea kretali po samom rubu komercijalne oštrice. Ali, toliko oprezno i snalažljivo da se nijednom nisu ‘porezali’.

Površni poznavatelji tadašnjih prilika možda se neće složiti sa činjenicom da su utjecaji Pilota uz bok s onima bendova kao što su Idoli, Električni orgazam ili Šarlo akrobata, no činjenica, ustvari, ja mislim da je tako. E sad, istina je da oni nisu bili toliko ‘razvikani’, malo su se ili su ih skrivali ‘u zapećku’, ali isto tako treba istaknuti njihov trag, ako ne dublji, onda svakako trajniji. Jer od svih spomenutih, pa dodajmo im još i, recimo, Generaciju 5, jedino Piloti nisu stali s dobrim pločama nakon 2-3 godine, već su se (uspješno) (o)držali puno duže.

Što se mene tiče, do kraja osmog desetljeća, do kada sam ih pratio. Preciznije, do četvrte ploče “Osmeh letnje noći” (1988.), nakon čega sam ih jednostavno ‘zagubio’, a objektivno, i prestao pratiti. Ne i s vremena na vrijeme slušati stare, spomenute albume, a ovaj solo Kikija Lesendrića nagnao me da se opet malo više zainteresiram za Pilote i utvrdim da odavno ne postoje te da su zadnji album, “Dan koji prolazi zauvek” objavili 1996., godinu prije nego su se raspali.

Isto tako, ustanovio sam da se Kiki cijelo vrijeme bavio muzikom, da ima svoj studio i da je pisao i piše za druge muzičare, a ovo mu je, u 30-godišnjoj karijeri, prvi solo-album. Da nekoga ne zbunimo, “Mesec na vratima” je u Srbiji izašao lani, a kod nas je reizdan ovu godinu, a ima li nekih dopuna, jesu li bonusi samo naši ili objavljeni i u originalnoj verziji, nisam se zamarao proučavati, jer u konačnici nije niti bitno.

Ono što jest bitno je da je ovo jedan sasvim pristojan, glasan, slušljiv, melodiozan, emocionalan, melankoličan, dijelom depresivan, u potpunosti zaokružen ‘lesendrićevski’ album, kojim je možda malo pobjegao od Pilota, ali teško da je od samog sebe. U normalnim okolnostima, a vjerujem da su bile i jesu, pretpostavljam da to nije niti htio, bez obzira što nije radio sam, nego je s njim u komponiranju pjesama, sviranju i pjevanju sudjelovala prava ‘mala vojska’, uglavnom poznatih ljudi iz srpskih, a neki i iz naših muzičkih krugova.

Od megacijenjenog Đorđa Balaševića (prekrasni lyricsi za “Oltar“), zatim Mlađana Đinkića, koji je s Kikijem podnio najveći teret stvaranja albuma, pa Marine Tucaković, Bajage, a veliki doprinos cijenim da su dale back-vokalistice, u prvom redu Leontina Vukomanović i Tijana Dapčević, te ‘string’ muzičari, koji su svojim gudačkim izvedbama dodatno raznježili ionako otužno/melankolično/sjetnu, naglašeno emocionalnu atmosferu.

Vrlo kvalitetni, fleksibilni aranžmani, ultrasugestivno dvo- i višeglasje (Kikijevo solo-pjevanje neupitno), mnoštvo jako dobro međusobno usklađenih instrumenata, usprkos svim svojim različitostima, solidno složen stilski miks unutar pjesama (doduše ne svih), neki su od razloga zbog kojih album smatram dobrim. I da, produkcija je stvarno na svjetskoj razini.

A problem su uz neke sitnice koje ću iznijeti kod opisa naslova, prevelika stilska lutanja, premala gitaristička participacija i dijelom neiskorišten potencijal back-pjevačica. I dok se itekako mogu opravdati, u biti se to i ne treba raditi, influence melankoličnog-prog rocka, latino, folk, orkestralnih i gospel elemenata, što se uvijek dobro uklapa u pop-rock sheme i, slobodno mogu reći, svjetski je trend, povremeno, veće ili manje, potpuno nebitno, izletavanje u turbo zabavnjačke vode malo je ipak pretjerano i (pre)neozbiljno za ovu ploču.

Koja sadrži nekoliko dosta tužnih balada, zahvalnih pop-rock pjesama, ali i zabavnjačkih poskočica, koje kao da su zalutale ovdje. U prvospomenutoj kategoriji posebno mjesto zauzima uvodna laganica “Oltar” koja svojim ‘utučenim’ ugođajem neodoljivo podsjeća na evergreen “Kao ptica na mom dlanu”, s tom razlikom što ovdje ptica nije na dlanu nego je “sluđena selica od jata oteta” koja, uz to, još i treba podnijeti žrtvu na oltar.

Lijepa je to, melankolična rock balada, ‘ukrašena’ gudalima, pianom, akustikama, pokojim poluozbiljnim riffom i solom te posebnim, prekrasnim dijelom s irskom flautom, instrumentom s prekrasnim, lebdeće-lepršavim soundom. Gudački dijelovi naglašavaju tugaljivost i ozbiljnost i u pjesmama “Daleko bilo” te u “Mesec na vratima“, dvije balade koje kvalitativno idu uz bok “Oltaru”. Ujedno, te su laganije pjesme i najbolji dio albuma, jer većina bržih i rastrčanijih previše ‘šaraju’.

Poput “Uvek te đavo nađe lakše nego ja” koja, doduše, ohrabruje pijanističkim početkom i latino-soundom gitara tipa Santana, ali refreni, pa i sam ‘boli me briga’ ritam nekako djeluju prejednostavno i prepredvidljivo. Nešto slično je i u slučaju “Te noći smo se potukli zbog nje” koja iznenađuje uvodnim riffovima koje bi mogli usporediti s Guns N’ Roses u “Sweet Child O’ Mine”, no nastavak pjesme je tako zabavnjački da bih se, da sam je čuo prije 25 godina, zakleo da je to stvar od Danijela Popovića. Jednako kao i, ili još više, u slučaju “Bog vidi sve“, u kojoj je posebniji dio te polufunky solo na saxu, a ozbiljniji na pianu

“Nemirne noći” je tek solidna baladica, iako u uvodnom gospel dijelu s Harlem Gospel Choirom naznačuje veći potencijal, no prozirnost, kao i vokalna suradnja Kikija i Tonya Cetinskog koja nije baš izbalansirana, jer je ‘gostujući’ vokal u većem dijelu naprosto ‘pojeo’ domaćina, dosta je ‘ruši’. No zato najbolja od bržih i veselijih pjesama, pop-rock (čak više rock, s dosta gitara) pjesma “Kako si lepa“, ispravlja tu grešku i pokazuje kako prava vokalna suradnja, u ovom slučaju Kikija i Bajage, treba izgledati.

A da je Lesendrić (inače, pravim imenom Zoran, za one koji ne znaju) nekada bio pravi rocker, prezentira bonus-materijal, u kojem se ističe doaranžirana, ponovno snimljena, najpoznatija i najbolja pjesma Pilota, “Kao ptica na mom dlanu“, čak mislim za nekoliko razina depresivnija (gudački raskošnija) nego u originalu.

Dobro mi je ‘legla’ i rock/pop stvar “Kada sanjamo“, čiju razularenost s vremena na vrijeme ‘sputava’ violina, u kojoj do punog izražaja dolazi Tijana Dapčević, sa izvrsnim, većim dijelom dominirajućim vokalom, koji se, kao i ostalih cura, morao više koristiti u ‘regularnim’ pjesmama.

Live-snimka pjesme “Neverna si” s lanjskog Exita također je pravi rock, kao i “Strawberry Wine“, koja uključuje ‘najozbiljnije’ participiranje Van Gogha, a “Lies” vuče na Bryana Adamsa. Kada bismo ove pjesme mogli staviti umjesto nekih u ‘regularni’ dio, mogli bismo pričati o vrlo dobrom solo-debiju Kikija Lesendrića. Ovako, ovo mu je ‘tek’ dobar album.