Pad trećeg Hakuna Matata reicha

    1851

    Hakuna Matata

    Uspon i pad četvrtog reicha

    Datum izdanja: 26.08.2014.

    Izdavač: Dallas Records

    Žanr: Pop, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Pljačkaš banke
    2. Demokracija je prevara
    3. Univerzalna stvar
    4. Lud kao Alex Jones
    5. Pax americana
    6. Staromodan tip
    7. Plava zastava
    8. Moja jutra su tako teška
    9. Ovaj lav više ne spava
    10. Dvadeseto stoljeće
    11. Pustite da prođem
    12. Na samom dnu
    13. Mi smo pali s Marsa
    14. Duhovni ratnik

    Krešimir Mišak je najpoznatiji kao urednik i voditelj kultne emisije “Na rubu znanosti” na našoj nacionalnoj dalekovidnici, a u slobodno vrijeme se bavi glazbom u bendu Hakuna Matata.

    Baš to ime Hakuna Matata najbolje opisuje glazbeni smjerokaz kojim je bend krenuo još od početka karijere, a kako vrijeme odmiče, oni se ne pomiču previše. I dalje je to čušpajz Novog vala, pop rocka, ska, reggaea i tko zna čega uz povremeno angažirane tekstove, jednom riječju dobra zajebancija za slobodno vrijeme.

    “Uspon i pad četvrtog reicha” je treći album i ima vrlo zanimljivo ime koje nažalost nije popraćeno jednako dobrom glazbom. Neke teme su zanimljive, ali njihova izvedba nije dovoljno upečatljiva čak niti da ih se nazove simpatičnom, pa sve to zvuči točno onako što su cijelog života izbjegavali, kao cover bend Novog vala.Većina pjesama je složena od par riffova i vokalne izvedbe koja je prejednolična, pa se često ne razlikuje refren i ‘ostatak pjesme’. Time bend pokazuje da nimalo ne želi istraživati neke nove teritorije što je vrlo čudno s obzirom da je Mišaku glavna preokupacija, pa bi bilo dobro da malo pročekira što se događa ‘na rubu glazbe’, a ne igrati na komercijalni mainstream ’80-ih, jedini adut koji posjeduje. Generalno, ovo smo već sve čuli mnogo puta, čak već i od Hakune Matate, osim što su promijenili tekstove pjesama.

    Kad smo kod tekstova, ima tu vrlo zanimljivih tema koje nisu do kraja dobro izbalansirane. Najbolji primjeri su na samom početku albuma “Pljačkaš banke” koja govori o bankama kao jednom od najvećih kradljivaca u modernom svijetu što i jest, ali s Mišakovom jednoličnom interpretacijom dobivamo dojam da je on veći problem, pa da nam je lakše stati na stranu banke samo ga se riješimo ovakvog pjevanja. Toliko malo muda i previše repeticije u skladbi odvodi pjesmu u skroz krivi smjer, odnosno u totalnu dosadu.

    Muziku podržava

    Kad vidiš naslov sljedeće pjesme “Demokracija je prevara” misliš si da je prva skladba bila samo slučajni promašaj, ali nakon nje postaje jasno da je Hakuna Matata potpuna prevara (da parafraziram naslov skladbe). S njom su pokušali napraviti nešto da bi se ulizali široj masi jer zvuči negdje na pola puta između Boba Marleya i Dubioza kolektiva.

    Već sam mislio da neće biti dobre stvari na albumu i tad me zaokupirala “Univerzalna stvar” koja je najbolja na albumu, prava blueserska balada jednostavnog ritma i zanimljivog refrena, taman ono što bih i očekivao od benda kalibra kao što je Hakuna Matata. Ali i to je ispala prevara jer je slijedi prosječna country poskočica “Lud kao Alex Jones” i užasna “Pax Americana” koja u refrenskom dijelu u nedogled pjeva naslov pjesme. Tad sam shvatio da sam tek na trećini albuma i da će biti prava sreća ako uspijem album preslušati do kraja. Uspio sam, ali nakon tog uvoda, nema ništa zanimljivo što je vrijedno ikakvog spomena.

    Možemo pričati o simpatičnosti benda i njegovom frontmenu, ali kad je riječ o glazbi Hakuna Matata najbliže zvuče kao UB40 koji se trudi svirati naš Novi val. Kako je UB40 pregazilo vrijeme još tamo u vrijeme njihovih najvećih hitova (koji su zapravo bile obrade) prije dvije dekade, tako je i Hakunu Matatu pregazilo vrijeme jer se uopće ne trudi ponuditi nešto novo što nismo već čuli od njih ili nekog poput njih.

    Moram ponoviti da su mnoge teme zanimljive jer su obojene političkim temama na koje treba ukazivati, ali krajnja rješenja su daleko od tog da budu interesantna široj masi ljudi, posebno ne onima koji simpatiziraju Mišaka. Njegova lirička rješenja znaju biti pomalo blesava, ali to je dio izražaja i tu nema nikakvih problema, već je glavni problem izlizana i dosadna vokalna i glazbena interpretacija pjesama.

    Mogao bih ponovno parafrazirati i kazati da je ovo ‘pad trećeg Hakuna Matata reicha’ jer će malo ljudi uspjeti preslušati ovaj album u komadu zbog pregršta neinteresatnih pjesama kojima nikad kraja, budući da je album nafilan s čak 14 pjesama i 54 minute materijala. Mnogo previše kad se ne nudi ništa novog.

    Muziku podržava