Odavde do vječnosti

Svaki put kad čujem The Clash (a barem su oni česti domaćini mog playera), sjetim se one etikete koju su im nalijepili prozvavši ih ‘the only band that matters‘ i pomislim kako bolji opis i veće priznanje radu najboljeg benda svih vremena i nisu mogli biti izrečeni.

Meni osobno, kao nekome tko u glazbi traži svrhu i smisao, njihove pjesme znače puno previše da bi o albumu njihovih singlova pokušala napisati nešto objektivno, a i inače mi riječi ‘objektivnost’ i ‘glazba’ nekako ne idu zajedno u rečenici. Zapravo bi se ono jedino objektivno što bi o njima mogla napisati svelo na čisto nabrajanje svih pjesama koje se nalaze na ovom albumu, jer vjerujem da svaka od njih dovoljno govori sama za sebe.

O Londonu 70-ih i eksploziji punka na njegovim ulicama, genijalnosti dinamičnog dua Jones&Strummer (mada ni Topper i Paul nisu igrali ništa manje bitnu ulogu), socio-politički angažiranim tekstovima i uličnim pobunama vjerojatno znate već manje-više sve. Ali The Clash su mnogo više od svega toga. Zbog toga je ovdje riječ o pjesmama u njihovoj praktičnoj primjeni.

“London Calling” je obilježila ljeto kad sam prvi puta posjetila njihov grad i na Camden Townu za samo par funti kupila tu singl-ploču (budući da sam čitav album na vinilu već odavno imala), užasno nesretna što nisam uspjela pronaći i pripadajuću majicu. Ali nema veze, jer znam nekog tko mi je obećao kad-tad pokloniti svoju pa makar tad već budem prestara za nositi majice na omiljene bendove.

Zbog “(White Man) In Hammersmith Palais” mislim da sam se prvi puta ozbiljnije zainteresirala za reggae pa iako ta zainteresiranost i nije potrajala, još mi se uvijek naježi koža svaki puta kad ju čujem. “Rock The Casbah” mi je omiljena pjesma za ponedjeljke ujutro (ne pitajte me zašto), a bez “I Fought The Law” nije mogao proći niti jedan srednjoškolski tulum koji je imalo držao do sebe.

“White Riot” i “(This Is) Radio Clash“, uz još neke, najviše su se vrtile onih dana kad je objavljeno da je Joe umro. Ne znam točno zašto, ali imala sam neki osjećaj da je u njima ostavio najveći dio sebe.

Iako se “Lost In The Supermarket” ne nalazi na ovom albumu singlova, ako ćemo već o klasicima The Clasha, teško mi je ne spomenuti stihove zbog kojih sam možda čitav bend uopće i počela pažljivije slušati. Ma znate na koje mislim, ali svejedno: “I’ve got lost in the supermarket/Can no longer shop happily/I’ve come here for that special offer/Guaranteed personality“.

A koje su vaših ‘Magificent Seven‘? Ako vam je, kao i meni, teško izdvojiti samo sedam, možda će vam ovaj box-set sa svih 19 singlova koje su The Clash snimili pomoći u odabiru. Ali ako već ne morate, nemojte ni birati, već uživajte u njihovoj cjelokupnoj zaostavštini, jer će jedino tako ostati doista jedini bend koji je ikad imao istinskog smisla.