Albumi The Clasha: od najgoreg do najboljeg

4331

‘The Only Band That Matters‘ bio je u originalu slogan kojim je diskografska kuća CBS promovirala The Clash, no vrlo brzo je postao više od marketinškog trika.

The Clash su svojom diskografijom opravdali taj laskavi epitet kojeg su prihvatili i njihovi fanovi i često citirali kritičari. U relativnom kratkom razdoblju, od 1977. do 1985., ostavili su raznolik i uzbudljiv diskografski trag kao nijedan punk bend prije ni poslije njih.

U redu, sam kraj baš i nije bio slavan, ali zato nije za baciti ni ono što su pojedini članovi radili nakon razlaza grupe. Mick Jones se prvi snašao s Big Audio Dynamite, a njihov album “No. 10, Upping St.” na kojem je gostovao Strummer je najbliže što se došlo reunionu The Clasha. U novije vrijeme smo ga mogli vidjeti i u Zagrebu s Carbon/Silicon, s kojim je pokazao da punkerska estetike i filozofija može sasvim lijepo pristajati i malo starijoj gospodi u odijelima.

Strummer je u međuvremenu napravio neke vrlo zanimljive soundtracke, malo i glumio, nakratko zamijenio Shanea MacGowana u The Puguesima, te na kraju imao završni bljesak s nekoliko sjajnih albuma s The Mescalerosima prije prerane smrti 2002. godine. Paula Simonona smo opet zamijetili u supergrupi The Good, the Bad & the Queen s Damonom Albarnom, Simonom Tongom i Tonyjem Allenom, a Mick Jones i on su se Albarnu pridružili i na albumu “Plastic Beach” od Gorillaz i pratećoj turneji.

No sve je to za neku drugu priču, hajmo se mi baciti na albume The Clasha.

Osobno mi se baš ne dopada naslov ove rubrike. Ovo ‘najgori’ baš zvuči nezgrapno. Kako, na primjer, od četiri briljantna albuma što nam je Jimi Hendrix ostavio ijedan nazvati ‘najgorim’? No ako pričamo o The Clash naslov može proći, jer ako pitate bilo kojeg njihovog fana nema nikakve dvojbe koja je njihova ploča najgora. Nakon što je, navodno pod utjecajem živopisnog menadžera Berniea Rhodesa koji je želio imati veći kreativni utjecaj u bendu, najurio Micka Jonesa iz sastava i tako razbio jedan od najboljih autorskih tandema u povijesti rocka, Joe Strummer je s Paulom Simononom okupio neke nove klince i snimio album koji je trebalo obilježiti vraćanje pankerskim korijenima. Rezultat je bio blago rečeno poražavajući. “Cut the Crap” je primjer rijetko prezrenog albuma koji je uzrokovao skori konačni raspad grupe i od kojeg je Strummeru trebalo čitavo desetljeće da se oporavi. Jedina pjesma s albuma koja je u međuvremenu doživjela rehabilitaciju je anti-himna “This Is England”. Može li se danas s velikim vremenskim odmakom na novo slušanje pronaći još razloga da se revidira vrijednost kompletnog albuma? Pa, “Dirty Punk” je punk žestica s adrenalinskim refrenom koja bi sigurno bolje prošla da se našla na nekom drugom izdanju, a “We Are The Clash” ima gotovo jednaki himnički naboj kao “This Is England”, no u konačnici su produkcija i studijski efekti koji su i u ono doba zvučali jeftino i kaotično, a vrijeme ih nije pomazilo, presudili i onim pjesmama koje nisu bile toliko loše koliko se govorilo.

Prvi službeni live album The Clasha je objavljen tek 1999. godine, dugo nakon raspada grupe. “From Here To Eternity” funkcionira kao ‘best-of’ uživo i dokaz je da su The Clash, za razliku od mnogih svojih punk suboraca, itekako znali svirati svoje instrumente, pa i uživo pred publikom. Pjesme su uzete s raznih koncerata i složene su po datumima studijskih albuma na kojima su objavljene. To za efekt ima da album pred kraj malo gubi zamah i ne stvara dojam koncerta, već kolekcije međusobno odvojenih snimki uživo.

“Combat Rock” sadrži dva najveća hita u karijeri The Clasha, “Should I Stay or Should I Go” i “Rock The Casbah”, no unatoč ‘komercijalizaciji’ koju su neki fanovi vidjeli, i na ovom album The Clash su nastavili eksperimentirati i igrati se s raznim stilovima kao što su rap, funk, dance, dub i reggae. Za razliku od prethodnog albuma “Sandinista!”, sad je sve to kombiniranje bilo u konciznom izdanju jedne ploče, ali to je značilo i da se puno šarenila našlo na malom prostoru.

1980. je originalno objavljen “Black Market Clash”, kolekcija singlova i b-strana koje se nisu našle na službenim albumima. 1994. smo dobili prošireno CD izdanje nazvano “Super Black Market Clash”, koje je uključivalo većinu (ali ne sve) pjesme s izdanja iz 1980., plus još petnaestak novih rarireta. Među njima je nekoliko moćnih singlova koji su bez problema mogli zauzeti istaknuto mjesto na bilo kojem službenom albumu: “1977”, “Jail Guitar Doors”, “Capital Radio” i “Gates Of The West”. U drugoj polovici se nalaze mahom dub verzije i “klupski” miksevi poznatih pjesama The Clasha (“Robber Dub”, “The Magnificent Dance”, “Mustapha Dance”), materijal koji je jasno bio najprimjereniji za b-strane.

Drugi album The Clasha je čvrsta, solidna, garage-rock ploča, s naslovom i naslovnicom koji su nam otkrivali fasciniranost špageti vesternima (koja će se nastaviti i kasnije – vidi film “Straight To Hell”). Albumu je teško naći puno zamjerki, no ipak je ostavljao slabiji dojam od prvijenca. Mnogi su prstom upirali u ‘ispeglanu’ produkciju Sandya Pearlmana koji je do tad radio s hard rock bendovima, no možda ovaj put ni The Clash nisu imali toliko moćnu kolekciju pjesama – premda bi se i tome dalo raspravljati, naročito kad poslušate prvu stranu ploče: “Safe European Home”, “English Civil War”, “Tommy Gun”, “Julie’s Been Working for the Drug Squad”. No druga strana je sugerirala da The Clash možda pomalo gube dah. Sljedeći album će pokazati da je sugestija bila kriva (pričekajte, doći ćemo do njega).

Bolji od dva službena live albuma The Clasha je ovaj zapis jednog od njihovih najpoznatijih (i najzloglasnijih) nastupa. The Clash su 1982. nastupili kao predgrupa The Who na njihovoj američkoj turneji, a najpoznatiji od tih nastupa je upravo nastup na Shea stadionu u New Yorku. Staromodna rock publika na toj turneji nije baš bila prijateljski raspoložena prema nekakvim punkerima, no The Clash su došli da se bore za svoju stvar. Snimka njihovog nastupa koja je konačno objavljena 2008. godine je energezirajuća uživancija od početka do kraja. Bio je to posljednji pokušaj The Clasha da osvoje Ameriku. Na kraju u tome nisu uspjeli, ali pali su uzdignuta čela.

Uvriježeno je javno mišljenje da se na ovoj zbrkanoj trostrukoj ploči krije jedan odličan LP. Ta konstatacija je malo nepravedna, našla bi se tu i dva dobra LP-a. Naravno, nakon što su s dvostrukim “London Calling” The Clash dosegli svoje kreativne vrhunce, trostruki “Sandinista!” je značio odlazak u pretjerivanje i manjak auto-cenzure, no od 6 strana ploče koliko je originalno sačinjavalo ovo izdanje, osobno bih samo jednu ili dvije strane sastavljene od manje zanimljivih dub remiskeva i instrumentala, izbacio i ostavio za kompilacije rariteta i proširena ‘deluxe’ reizdanja. The Clash su na ovom albumu nastavili s eksperimentiranjem koje su započeli s “London Calling”, dodavši nove stilove kao što je hip-hop, te s još snažnijim političkim angažmanom. Posebno ih je zanimala Latinska Amerika: naslov ploče je bio odgovor na prijedlog britanske premijerke Margaret Tacher da se zabrani upotreba riječi ‘Sandinista’ koja je se odnosila na Sandinističku frontu nacionalnog oslobođenja, pokret koji se u Nikaragvi borio za demokratske i socijalne reforme (The Clash su čak kataloški broj ploče FLSN1, uzeli po kratici tog pokreta). Slično kao ne prethodnoj ploči, rezultati eksperimentiranja su uglavnom bili uspjeli i unikatni. Poslušajte samo jedan od najveličanstvenijih The Clash singlova “The Magnificent Seven” koji otvara album, u kojem su se sjajno poigrali s rapom. Istina je da je album unejednačen, te da se skakanje iz stila u stil na trenutke doima kaotično i bez reda. No, politika i estetika ovog albuma, koja je dozvoljavala slobodnu kreativnost svih članova, uključujući i one pridružene, čini “Sandinista!” možda i najesencijalnijim punk albumom. Albumom koji simbolizira samu bit punka.

Jedan od najboljih debi albuma u povijesti. Dvominutne eksplozivne budnice koje mogu natjerati mirne konformiste da goloruki skaču na oklopljene kordone, definirale su za sva vremena onu drugu, angažiranu, ne nihilističku, stranu punka. Joe Strummer imao je rijedak dar da u nekoliko stihova pogodi u samu srž problema. Pored punkerskih žestica, već na ovom albumu The Clash su se počelli poigravati s drugim, egzotičnim stilovima, naročito njihovim omiljenim reggaeom, pa je tako na albumu i vrlo uspjela obrada “Police And Thieves” Juniora Murvina. Album je imao svoju US i UK verziju. US verzija je bila nešto snažnija jer je uključivala pjesme koje su u Britaniji bile objavljene kao singlovi: “Complete Control”, “(White Man) In Hammersmith Palais”, “Clash City Rockers”, “I Fought the Law” i “Jail Guitar Doors” – odreda ključne pjesme rane faze The Clasha. Novija reizdanja uključuju sve pjesme s obje verzije, te su vjerojatno najbolji izbor kao ultimativna verzija prvijenca The Clasha.

Kao što se znalo koji će album završiti na posljednjem mjestu, i prvo mjesto je jednako očekivano. “London Calling” se redovno nalazi pri vrhu najboljih albuma svih vremena uopće. S ovim albumom, s kojim su uspjeli nadmašiti fantastični debi, The Clash su zacementirali svoj status ‘jedinog bitnog (punk) benda’. Moguće je to opisati ovako: uzmete li sve gore napisano o ostalim albumima The Clasha, i izvučete ono najbolje, dobit ćete “London Calling”. Snimajući ovaj album The Clash su pokušali gotovo sve. Isprobali su svaki glazbeni pravac koji su voljeli ili koji im je pao na pamet, te je fascinantno da je konačni rezultat tog eksperimentiranja snažna, smislena dvostruka ploča bez praznog hoda, koja zvuči kao njihova i ničija druga. Od bezvremenog poziva na ustanak naslovne pjesme, do ljepljivog radiofoničnog pop-rocka Micka Jonesa u “Train In Vain”, “London Calling” je slasna hrana za uši, noge i misli.

0 Shares
Muziku podržava