Novo izdanje majstora dancehall zvuka

Zajedno s Buju Bantonom i Sizzlom, Capleton je jedan od predvodnika povratka dijela dancehall scene klasičnoj reggae filozofiji rastafarijanizma. Njegovo puno ime je Clifton George Bailey III., rođen je 13.04.1967. u gradiću Islington, u okrugu St. Mary na Jamajci. Capletonov imenjak po kojem je sami Capleton dobio ime je bio lokalni odvjetnik, a Capleton je nadimak ‘zaradio’ još kao tinejđer zbog sličnog umjeća da pobjedi u logičarskim raspravama.

Također je volio glazbu i to Boba Marley & The Wailers kao i dancehall DJ Papa San. Počeo se ušuljavati na različite soundsystem zabave već sa 12 godina, a kad je napunio 18 godina, otišao je u Kingston i nastupao u nekoliko manjih soundsystema sve dok nije naišao na African Star i Stewart Browna, kombinaciju soundsystema i etikete s vezama u Jamajci i Torontu. Surađujući s African Starom došao je 1989. u Toronto i tamo nastupio s vrlo popularnim Ninjamanom, te zadovoljivši publiku dobio je priliku da snima s producentom Phillip “Fatis” Burrelom.

Capletonov prvi singl, “Bumbo Red” je odmah izbačen s playlista jamajkaskih radio-postaja zbog seksualno-eksplicitnih tekstova (čitaj: anti-gay tekstova), no riječ o singlu se prenijela usmeno i uskoro je postao veliki hit. Također je 1990. imao vrlo uspješan nastup na Reggae Sunsplash Festivalu, a u toj godini izdao je mnogo popularnih, ali i provokativnih singlova za različite producente, a najbolji među njima iz tog vremena su “Number One Pon The Look Good Chart” i “Lotion Man”. 1991. Capleton je prikupio nekoliko ranijih snimaka i pojavio se na par split albuma od kojih je najpoznatiji svakako “Double Trouble” album na kojem se pojavljuje s General Levyjem. U 1992.-oj primjećuje se upliv kulturološke svijesti u Capletonovu glazbu što se posebno ističe na singlu “Alms House” iz kojega je nastao istoimeni album koji je iznio još tri hit singla – “Matie A Dead”, “Unnu No Hear” i “Make Hay”. 1994.g transformacija na rastafarijanizam je bila završena što je proslavljeno albumom “So Good” koji je iznio još 3 ključna hit-singla – “Everybody Needs Somebody”, “Cold Blooded Murderer” i “Buggering”.

Taj mu je uspjeh donio suradnju s američkim major-label hip-hopa Def Jam za koji je debitirao s albumom “Prophecy” u 1995. Hip-hop remixi pjesama poput “Tour” i “Wings In The Morning” (na zadnje navedenoj je gostovao Method Man) donijeli su Capletonu zavidnu reputaciju te se sam album jako dobro prodavao. Def Jam je također izdao i njegov sljedeći album “I Testament” iz 1997. koji je sadržavao sličnu fuziju r’n’b zvukova i rastafarijanskog militarizma. Nakon ovog albuma Capleton ponovo vraća svoju pažnju jamajkanskom tržištu i iako mu je glazba bila bliza roots zvuku nego ikada dosad počeo je mješati svoja Rasta uvjerenja s više romantičnim tekstovima. 1999. izlazi album “One Mission” kao svojevrsan uvid u Capletonovu diskografiju, no to je ipak bolje odrađeno na “More Fire” albumu koji sadrži njegove najveće hitove dosad poput roots inspirirane “Who Dem?”, antinasilne “Jah Jah City” i pro-ženski orijentirane “Good In Her Cloths”. 2002. godine izlazi “Still Blazing” album koji je pokrio protekle dvije godine rada i donio ono najbolje iz njih.

Nakon ovako ‘kratke’ biografije, možete se slobodno zapitati da li je sve ovo bilo potrebno pisati. Itekako je bilo potrebno! Razlog tomu je što se Capleton kao osoba i glazbenik nalazi na samoj granici između dvaju ideološki ekstermno različitih filozofija, točnije one rastafarijanske i one više ‘hardlinerski’ nastrojene čiji su temeljni principi mržnja prema gay populaciji i prema svemu sto oni smatraju ‘krivim’. Kao što vidite, Capleton je karijeru započeo prilično oštro, da bi je završio na miran način.

No, posvetimo se konačno samom CD-u. Na “Reign Of Fire” Capleton nam donosi čiste dancehall/roots zvukove, onakve kakve ste se navikli čuti – žestoke, brze i agresivane ako je riječ o dancehallu, a opet lagane, mudre i opuštajuće ukoliko je riječ o rootsu. Jedino što nije tipično za dancehall je to što su tekstovi pretežito rastafarijanski, ali i to se može smatrati tipičnim jer u dancehall zvuku već niz godina postoji i taj rasta pokret. No, nemojte mješati Capletonov rastafarijanizam s klasičnim učenjem Rasta. Naime Capleton, kao i njegovi kolege Buju Banton i Sizzla pripadnik je Rasta sekte ‘Bobo Ashanti‘ (ili ‘Bobo Dread’) čije su glavne razlike od klasičnog rastafarijanizma osim čisto fizičkog nošenja turbana na glavi (naravno da imaju i dreadlockse) i filozofske poput izrazito militarističkog razmišljanja koje graniči s rasizmom.

No krenimo redom. Na uvodnoj pjesmi “Jah Is My Everything” Capleton nam demonstrira kako se snalazi u roots zvuku, što mu, moram priznati, jako dobro leži. Pjesma je u aranžerskom smislu puni pogodak tako da se i za to moraju izreći pohvale. Ista stvar vrijedi za sljedeće dvije – “That Day Will Come” i “Wise Up People” na kojima također prevladava roots zvuk, dok se prava progresija otkriva na četvrtoj pjesmi “Or Wah” koja odlazi u dancehall zvuk, gdje na vidjelo izlazi sve ono što je Capletona proslavilo: unikatni zvuk, snaga vokala, inteligentno smišljeni aranžmani i inteligentni tekstovi. Nastavljajući sa dancehall zvukom na sljedećoj pjesmi “Real Hot” nam demonstrira kako mu leže malo blaže varijante dancehalla.

Tekstovi koji se protežu kroz cijeli album su izrazito spiritualni bez obzira da li se radi o dancehall ili roots kompoziciji. Također na ovom albumu se ponovo pojavljuje njegov česti gost Stephen Marley, sin pokojnog Boba Neste Marleyja, čiji vokal na ovoj pjesmi zvuči dosta slično Bobovom, tako da u ovoj roots/dancehall pjesmi mogu uživati svi ljubitelji Bobove glazbe. Također, primjećuje se progres koji je kod Capletona neizostavljiv, jer je ipak ovdje riječ o glazbeniku koji svakom svojom pločom pomiče granice ovih zvukova i čovjeku koji je svojom samom pojavom sposoban izazvati metež i strku na podiju.

Produkcijski gledano, album je odlično odrađen, što je razumljivo samo po sebi s obzirom da produkciju potpisuju Joel i Christopher Chin, vlasnici VP etikete i jedni od najboljih producenata u reggae industriji. Za kraj još jedna mala anegdota s Capletonom: prilikom jednog koncerta, dok je Capleton pjevao tako često spominjanu frazu “Burn It Down” ili “Burn Dem” publika je to shvatila doslovno i zapalila dvoranu! Ovo neka bude još jedan dokaz kontroverze koja vlada na dancehall sceni.