Novi Seal!?

Sam Sparro je novo otkriće u glazbenom svijetu makar nije ništa novog izumio. Koristeći se već postojećim žanrovima, malo ih je iskombinirao i dobio svoj đir u kojem uživa.

Rođen je u Australiji, a otac mu je bio redovnik koji se bavio gospelom u slobodno vrijeme. Tako je već odmalena mali Sammy počeo pjevati i skupljati poklonike oko sebe. U tinejdžerskim godinama živio je na relaciji između rodnog Sydneya i Los Angelesa, a danas najviše vremena boravi u Londonu.

Njegov glazbeni stil vrlo je lako opisati, to je soulirana elektronika ponajviše pod utjecajem Seala, ali i cijelog niza sličnih izvođača, od ranog disca s Bee Geesima pa naovamo. Glazbene podloge su lijepo izbalansirane, ne pretjerane, s ponekim funky elementom, ali sve relativno mirnijih tonova.

Već svojim prvim službenim singlom “Black and Gold“, kojeg je izdao ovo proljeće postigao je zapažen uspjeh, pa je album nedugo potom također postao pravi hit dosegavši ‘top 5’ na britanskoj ljestvici albuma.

Britanci su poznati da vole takve ljepljive pop soft elektronske pjesme, pa je njegov uspjeh bio gotovo neminovan, a njegovi zemljaci (Australci) već su ga nominirali u gotovo svim kategorijama na njihovom ‘Porinu’ gdje ipak nije ništa dobio jer mu je Gabriella Cilmi ‘preotela’ većinu nagrada.

Album za svako pojedino tržište ima svoj popis i broj pjesama, a mi Europljani smo dobili onaj s najmanje skladbi, njih 12, dok primjerice japansko izdanje sadrži čak 16 skladbi. Sve u svemu, i tih 12 je potpuno dovoljno da nas upozna sa Samom Sparrom, zanimljivim retro autorom koji koristi downtempo dance pop šablone na jedan jednostavan način bez nekog pretjeranog kemijanja u skladne pjesme koje teško mogu preživjeti više od jedne sezone.

Već s uvodnom “Too Many Questions” Sparro uvelike podsjeća na laganije momente Seala, s vrlo souliranom verzijom elektronske laganice, a s najavnim singlom “Black and Gold” se ubacuje na teren dance popa, kojim već godinama suvereno vlada Kylie Minogue, pa ne čudi njegov uspjeh na Otoku.

Takvi veseliji momenti se nastavljaju još u nekoliko slijedećih stvari što daje dinamiku albumu, a pjesme poput “21st Century Life” su rođene da budu pravi ljetni hitovi.

Još bih istaknuo pjesme “Pocket“, koja je vrlo sladunjava, i sealovsku “Sally” kao vrlo zanimljiva rješenja s kojima pokazuje svoj potencijal, dok je ostatak albuma slabiji, neinovativniji i gotovo potpuno za zaborav.

Najgore od svega ispada kada neki album ima par dobrih do odličnih pjesama i niz smeća koji je tu tek toliko da upotpuni album, pa mi se čini da je tako i Sparro većinu svojeg materijala napravio tek toliko da ovo izdanje ne ispadne kao EP već kao pravi studijski album.

Početna konstatacija da ‘naše’ izdanje ima najmanje pjesama na kraju su pokazalo kao vrlina jer je album ostao fokusiraniji, makar i u takvom izdanju nije odveć uzbudljiv.

S tek povremenim bljeskovima album “Sam Sparro” neće ostati pretjerano upamćen kao nešto veliko i dobro, već kao albumčić koji je popunio ovogodišnju dance pop soul diskografiju.

Taj đir je u posljednje vrijeme jako popularan, najbolje se isčitava nizom sličnih izdanja koji su mnogo bolje pogođeni nego ovaj, ali za Sparra ima vremena, tek je na početku karijere i ima još mnogo toga za naučiti. Vjerujem da će već na sljedećem albumu biti sve mnogo bolje posloženo.