Neko novo plesno bjesnilo

The Presets su australski duo koji na vrlo inteligentan način miješa futurističku nostalgiju s aktualnom trash-produkcijom – konkretno, njihov zvuk na trenutke odiše zamornim, prenaprasnim isfuračinama (“My People” ili uvodna “Kicking & Screaming“), ali u nastavku priče “Apocalypso” krije vrlo emotivno nabrijana plesna rješenja.

Jedna od važnijih konstanti albuma jesu upravo solidni vokali Juliana Hamiltona, čija emotivno-neurotična boja varira između Neila Arthura (Blancmange), Paula Haiga ili Juliana Copea, što vjerujemo, predstavlja zanimljivo suzvučje u kombinaciji s aktualnim electro-disco trendovima koji prevladavaju na ploči i kakve u Zagrebu trenutno možete čuti isključivo u sklopu slušaonica poput Sicko Disco…

Kako sam doslovce nedavno prvi put čuo za njih zahvaljujući jednoj poznanici koja je u autu odvalila na sav glas ovu eksplozivnu zbirku plesa, nostalgije i opće dekadencije, ne mogu tvrditi koliko su The Presets drugačiji na novom albumu u odnosu na predthodna izdanja među kojima broje nekoliko singlova i nastupnički album “Beams” (iz 2005.).

No na prvo slušanje ovo je jedan od rijetkih novijih albuma koji neće umoriti već u vama probuditi dodatnu energiju.

Njihov zvuk, unatoč poveznicama s primjerice jednako hirovitim Soulwax ili LCD Soundsystem, nije nužno definirati, odnosno svrstavati u neku od danas ponuđenih glazbeno-plesnih ladica, ali na njima ostaje odluka žele li se utapati u besciljnijem trash-predlošku za plesni podij ukazujući na mainstream klišeje tog podneblja ili će u svojoj sljedećoj epizodi poraditi na suptilnijem tonu elektronike kakvu preferiraju (kao u primjeru fenomenalnih “This Boy’s In Love” ili “If I Know You“) i koja sudeći po ovom uratku, s njihove strane ima jednu punokrvnost kakva se rijetko susreće posljednjih godina u zvuku novih imena alternativne scene.