Novi Pattin kritički revival

Ambiciozna, nekonvencionalna rock ikona Patti Smith, jedna je od najutjecajnijih ženskih uzora u rock & roll svijetu. Nekomercijalna u većem dijelu svoje karijere, Patti slijedi vlastiti ‘filing’ od strukturiranih rock pjesama do eksperimentizma slobodne forme, ponekad totalno izvan konvencionalnih i komercijalnih muzičkih okvira.

Tako svojedobno postaje bitna karika u punk pokretu od New Yorka do Engleske, pomalo androidnog ponašanja te iako uzor mnogim ženskim umjetnicama nekad i danas sebe doživljava u srednjem licu, prije kao muški rock model nego ženski.

Ove godine u 57 godini legendarna Patti Smith izdaje svoj deseti studijski album i prvi nakon tridesetogodišnje odanosti Arista Records za diskografsku kuću Columbia, pod nazivom “Trampin‘”. Nakon tri desteljeća uspješne karijere ove svestrane umjetnice, pjesnikinje mnogi su mislili da se Patti sad već lagano umorila i sprema u ‘penziju’. Ali tada se dogođaju neke grozne stvari koje Patti ne može zaobići okrenute glave – 11. rujna, Afganistan, rat u Iraku…

Tako ne iznenađuje činjenica da je “Trampin'” album s osvrtom na sva ta politička zbivanja, ali ne kao didaktičo-ideološki album, već više kao humani osvrt na sva ta zbivanja. Na albumu s Patti sviraju isti ljudi s kojima je snimala posljednja tri albuma “Gone Again” iz 1996, “Peace And Noise” godinu dana kasnije i “Gung Ho” iz 2000.godine, Lenny Kaye, Jay Dee Daugherty, Tony Shanahan i Oliver Ray.

Album se stilski smjestio negdje između garage rocka i poetskih balada začinjenih Pattinim prepoznatljivim vokalom. Sniman u live stilu, tako da zvuči poput koncertne snimke bez publike.

Iznimka je dvanaesto minutna balada pod nazivom “Radio Baghdad” u koju su ukomponirani zvukovi s dječjeg igrališta, a pjesma podsjeća na The Doorse. Iako je gotovo svaka pjesma ako ne politički orijentirana onda je intimistička, treba izdvojiti pjesmu “Gandhi“.

Na albumu se nalaze i rockerske stvari poput “Stride Of The Mind“, a treba još izdvojiti pjesmu posvećenu mirovnoj aktivistici kao što je i sama Patti, Rachel Corrie “Peaceable Kingdom“.

Album završava jedanaestom, naslovnom stvari na albumu “Trampin’” definitivno najintimnija stvar na albumu jer na toj stvari kao klavirska pratnja gostuje njezina kćer Jesse.

Mnogi kritičari ovaj album uspoređuju s njenim prvijencem “Horses” iz sedamdesetih godina, no bilo kako bilo, bitna je činjenica da Patti albume nikad nije stvarala iz komercijalnih razloga nego samo kad osjeti potrebu da se na ovakav način izrazi – upravo u toj činjenici leži ključ njenog uspjeha u dugogodišnjoj glazbenoj karijeri.

Iako album bez obzira na temu ne zvuči teško i opterečeno, već više kao kritičan intimistički osvrt na svakodnevicu s nadom u bolje dane. Recenziju bi zaključio njenim citatom: ‘Vratila sam se jer mislim kako imam reći nekoliko važnih stvari o današnjoj klimi’.