Iskreno, nikada nisam kužio obrade. Okej, svi smo imali onaj trenutak kada smo prvi put ulovili Cashov ulazak na legendarnu “Hurt“ Nine Inch Nailsa, no općenito nisam nikad uhvatio taj momentum prepjeva.
Glazba, barem u obliku u kojem ju ja trenutno shvaćam i percipiram, svojevrsni je potpis glazbenika koji u taj paraf implementira svoju viziju. Svi znamo kako su završavali naši pokušaji da prekopiramo mamin paraf u informativki nakon loših ocjena u osnovnjaku, a gotovo svaki put kada bi prepoznao da glazbeni sastav svira obradu, osjećao bih se poput učitelja koji gleda klinca s jedinicama iz matematike čija majka i dalje “nema problema“ s njegovim odlaskom na školski izlet. Možda bi bilo malo pretenciozno sebe staviti u ulogu učitelja u ovoj priči jer se ne osjećam dovoljno kompetentnim da se pozicioniram u tu nezahvalnu poziciju. Možda mogu biti onaj student diplomskih studija koji je u školu došao odslušati sate. Loših parafa i potpisa je napretek, a ima i onih koji su zapravo identični taj paraf, samo naškraban drugačijom olovkom. Tu najviše mislim na silne distorzirane pokušaje poput “Mrs. Robinson“ u izvedbi Lemonheads ili pak Alien Ant Farm i njihov hrabri “Smooth Criminal“.
U neku ruku, takve obrade mi imaju smisla u okviru očuvanja glazbene antologije. Teško je očekivati da će predivna “Mrs.Robinson“, napisana za također predivnog “Diplomca“ preživjeti kod mladih slušatelja u svom izvornom obliku. Stoga, uopće ne smatram lošim da takve pjesme dožive svojevrsni “makeover“ za mlađu publiku, isto kako takav tretman dobiju i filmovi silnim notornim “remakeovima“. Ja osobno u tome ne vidim vrijednost, no vidim potrebu.
Ipak, svega nekoliko puta doživio sam onaj “wow“ moment obrade, kada original postane samo nacrt, a ta obrada punokrvna konstrukcija prezentirane ideje. To su upravo ti trenuci kada Dylan prepušta “All Along The Watchtower“ Hendrixu, a Reznor gore spomenutu “Hurt“ Cashu, Cohen “Hallelujah“ Buckleyju itd. Te trenutke svi poznajemo. Ja sam izdvojio nekoliko manje upadnih, uz kratke crtice zašto su nadmašili svoj original.
Pomalo nepošteno, jer Tears for Fears je doživio masakr od strane Disturbed na “Shout 2000“. Ipak, Gary Jules, svjestan bremena na svojim plećima, uspio je od 80’s art-pop uspješnice napraviti soundtrack kraja svijeta. Naime njegova beskrajno tužna obrada pojavljuje se u posljednjim sekvencama filma “Donnie Darko“. Tamo pratimo konačni kraj našeg protagonista i ljudi oko njega uz tužne zvukove klavira i jedan posve novi značaj teksta uz pripadajuće mu filmske scene.
2. Talking Heads – “Take Me To The River” (Al Green)
Iako je Al Green propisno otpjevao ovaj klasik soul glazbe, upravo su Talking Headsi implementirali osnovnu glazbenu ideju u svoju obradu, učinivši od nje udarni, a opet sofisticirani ples za ljude koji vole nositi prevelika odijela. Dominantna ritam sekcija uz Davida Brynea podigla je traku na jednu novu razinu. Sada bi se dalo u dubinu Byrnove filozofije i opčinjenosti ritam glazbom afričkog podrijetla, no potrebno je samo preslušati obje verzije kako bi postalo jasno da su Headsi, uz dužna poštovanja autoru, od pjesme napravili hit po svim pravilima restauracijske struke.
3. Bruce Springsteen – “Because The Night” (Patti Smith)
Ne znam koliko je uopće fer uvrstiti ovu situaciju na listu, kada je autor originala upravo Patti Smith zajedno s Bruceom Springsteenom. Obožavam obje verzije, no Bruce je ipak Gazda kada je u pitanju vaš omiljeni ljubavni “storytelling“. Ljubav je brdovita i često strmoglava cesta uz more, a upravo je Springsteen naš čovjek za takva putovanja. Možda je samo stvar perspektive, no i ona je mjerodavna i relevantna za proglasiti Springsteena pobjednikom ove priče.
4. Jose Gonzalez – “Heartbeats” (The Knife)
U ovom dvoboju Šveđana, elektro pop duo nije imao šanse. Njihova elektro balada “Heartbeats“ nekako je čudno odjeknula na izvrsnom albumu “Deep Cuts“, no tek kada je kantautor Jose Gonzalez primio gitaru u ruke, “Heartbeats“ je prodisao onako kako je i prvotno bilo zamišljeno. Predivna numera s njegovog najboljeg izdanja “Veneer“ u minimalističkom aranžmanu levitira između valova žičane akustike i samozatajnosti Joseova nenametljiva glasa. Da se razumijemo, The Knife je napisao pjesmu, no napisali su je za krivi bend.
5. James Blake – “Limit To Your Love” (Feist)
Gotovo identična situacija, samo ovoga puta imamo akustičnu traku kojoj je bilo potrebno elektronsko retuširanje. Razlika je nebo i zemlja, po mom mišljenju “Limit To Your Love“ možda pripada Feist ako ćemo gledati tantijeme, no u svim ostalim segmentima pjesma pripada Blakeu. Užitak je slušati retro-inspiriran original čiji korijeni ideala levitiraju u pločama starih britanskih folkera-psihodeličara, no mračni i duboki bas Jamesa Blakea dao je pjesmi njeno stvarno značenje.
6. Nirvana – “The Man Who Sold The World” (David Bowie)
MTV Unplugged ugostio je mnoga velika imena alternativne glazbe devedesetih godina, no samo je jedno ostalo upisano zlatnim slovima rock antologije. Nirvanin legendarni live je došao pred sam kraj njihove nažalost prekratke karijere, sadržavao je 14 pjesama od kojih je čak šest obrada, a ona najpoznatija je upravo “The Man Who Sold The World“ velikog Davida Bowieja. Za veliki uspjeh ove obrade uspješan je ponajviše Kurt Cobain, čije je tadašnje stanje savršeno reflektirano u ranjivoj izvedbi bezvremenske pjesme rock’n’rolla.
7. Crveni Koralji – “Kad Bih Bio Drvosječa” (Tim Hardin)
Tima Hardina smo naveli u zagrade jer je on stvarni autor originalne (“If I Were a Carpenter”). Ipak, najveći uspjeh doživio je upravo duet Johnnyja Casha i njegove supruge Jane Carter, a za domaći pokušaj zaslužni su upravo Crveni Koralji. Oni su pjesmu otpjevali po uzoru na također popularni prepjev tada aktualnih The Four Tops, a na ovom, posljednjem današnjem primjeru mičemo se od ustaljenih vodilja iz uvoda samo kako bi promovirali domaću rock antologiju. Godina je davna 1968.!
