Novi mladi tugaljivi kantautor

Kao mlad i lud, Paolo se ispisao iz škole da bi bio prodavač T-shirtova grupe Speedway na njihovim turnejama. Otac mu je mislio ostaviti obiteljski biznis s brzom prehranom, ali neposlušni sin je radije otišao od kuće i počeo učiti o glazbenoj industriji na praktičan način. U te tri godine kao roadie, naučio je nastupati uživo i nešto miksati u studiju.

Veliku je šansu dobio početkom 2003. kada je David Sneddon kasnio na koncert u Paisley, rodnom gradiću današnjeg junaka recenzije. Tada je Nutini dobio priliku da s par pjesama zabavi publiku dok se Sneddon ne pojavi. Kako ponekad život piše bajke, tako je i počela Paolova bajka.

Publika je bila oduševljena, a među njima se, naravno, našao i jedan menađer koji ga je odmah uzeo pod svoje okrilje. Slijedilo je preseljenje u London i prvi koncerti u pubovima, a kasnije i supporti poznatijim izvođačima (Amy Winehouse, KT Tunstall, čak i The Rolling Stonesi). Pomalo je smiješna ta svirka u pubovima, jer je bio još maloljetan, pa nije mogao popiti poneku pivu da se zagrije, što je vrlo popularno kod pjevača.

Nakon proslave 18. rođendana, sredinom 2005., najbolji dar za punoljetnost dali su mu ljudi iz Atlantic Recordsa koji su ponudili ugovor za izdavanje albuma. Ubrzo su počeli prvi singlovi, pa je bilo logično da uslijedi i cijeli album. “These Streets” je izbačen na tržište sredinom ljeta 2006, a producirao ga je Ken Nelson koji je poznat po radovima s Coldplayem i Gomezom.

Slušajući album, odmah se mogu povući mnoge paralele sa sunarodnjacima kao što su James Morrison, James Blunt ili David Gray jer također gaji taj neki pop-rock zvuk s akustičnom gitarom u prvom planu. Ponegdje Paolo pokaže u cijelosti o kakvom se potencijalu radi jer ne zavlači cijelo vrijeme tugaljke, već zna učiniti vrlo vesele pjesme koje vas mogu trgnuti iz letargije.

Njegov vokal je jako dobar, zvuči kao da je mnogo stariji i ozbiljniji nego što jest, ali tekstovi otkrivaju da je još teeneger, pa su tu česti stihovi u stilu “Oh, Jenny you are crazy! First i’m perfect, then i’m lazy” ili “Oh the crazy drunken night we had, when i kissed you in the hallway, then i took you straight to bed“.

Album počinje rockerskijom “Jenny Don’t Be Hasty“, navodno istinitoj priči kada ga je starija žena išla zavađati u jednom baru. Ona je rekla da ima 23 godine, a kao pravi talijanski zavodnik Paolo je rekao da ima 22, makar je imao samo 18.

“Last Request” i “Rewind” su tipične Bluntovske romantično-tužno-melankolične pjesme, pa ne bih duljio o njima, jer nema nikoga tko nije čuo “You’re Beautiful” pa da ne zna kako zvuče.

Naslovna “These Street” je skroz akustična, dok “New Shoes” je nešto življa i zabavnija, a vjerovali ili ne, govori o novim cipelama (“I put some new shoes on and everybody’s smiling“). Slijedi nekoliko lakših pjesama, a sve završava s “Alloway Grove” koja me neodoljivo podsjeća na “Old Dan Tucker” s posljednjeg Sprinsteenovog albuma, samo što je ova pjesma otpjevana i odsvirana s mnogo manje žara, te je dodatno kvari ‘la-la-la’ u pripjevu.

Ovaj mladi (rođen 1987.) talijanski Škot ima cijelu karijeru pred sobom i na njemu je samom da ju učini što boljom i zanimljivijom. Početak je dobar, ali ne smije stati na pohvalama, nego se treba ozbiljno primiti promocije i rada na novim pjesmama. Nije loš, pa treba iskoristiti priliku koju ima jer su trenutno in trubaduri kao što je on.

Curice se pale na takve mlade buntovnike, pa se nadam da mu neće previše pomutiti razum i skrenuti ga s puta. Ali, kao što sam već i rekao, još je mlad i zasigurno ima vremena za njega.