Naslov albuma ne laže…

Trebalo je proći punih šest godina da nas jedan od najpopularnijih izvođača i najprofinjenijih kantautora našeg vremena doslovce iznenadi sa svojim novim albumom. Najočitije iznenađenje albuma “Surprise“, desetog albuma solo karijere 64-godišnjeg Paula Simona jest odabir partnera uz čiju pomoć je ovaj album i ostvaren.

Čudan, i samo na prvi pogled neobičan izbor, jer ne očekujete da će folk-rock trubadur, negdašnja niža polovica najpopularnijeg svjetskog dueta, za svog suradnika odabrati gurua art-rocka, člana velikih Roxy Music, ujedno i sjajnog producenta koji je surađivao s Talking Heads, Davidom Bowiejem, U2, James i mnogim drugim izvođačima…. Vjerojatno pogađate kako je partneru ime Brian Eno.

A što imaju zajedničko Paul Simon i Brian Eno? Recimo, dijele zajedničku ljubav prema world-musicu i ono, za ovaj album najbitnije – obojica uvijek imaju izrazitu želju da im albumi zvuče različito jedan od drugih, koristeći svaki idući album kao priliku za istraživanje novih zvukova i nekih novih glazbenih mogućnosti. Dakle, premda neočekivana, suradnja ovog dvojca nipošto nije neprirodna.

Čak štoviše, neće biti potrebno puno vremena da vam album uđe u uho, a Enova elektronska rješenja i hrpa sitnih, njegovih zaštitnih sintetičkih leit-motiva (‘sonic-landscape’ kako ih sam Simon zove) savršeno nadopunjuju Simonove pjesme o vjeri, starenju, očinstvu, preživljavanju u Americi Georga W. Busha; njegov sanjivo-tugaljiv vokal, nenametljivo gurajući melodiju i stihove u prvi plan. Ovo je album kojeg treba pomno slušati, a nikako dopustiti si da vam svira u pozadini dok radite nešto drugo što ne želite raditi u tišini, jer ovih jedanaest pjesama traži potpunu usredotočenost na njih.

Svakako da je Simon zadržao onu svoju prepoznatljivu sposobnost ispričati priču s, na prvi pogled, posve običnim tekstom, ponekad duboko uronjenim u metafore, no kad zagrebete ispod površine shvatite kolike se životne mudrosti kriju iza svake otpjevane riječi.

Paul Simon nikad nije bio izvođač koji će svojim obožavateljima ponuditi smisao na dlanu, već se za njegovo pronalaženje valja pomalo i pomučiti. A rezultati do kojih uspijete doći fascinantni su i na neki način zastrašujući.

Potrebna je veliko znanje kako bi se najjednostavnijim riječima objasnile najkompliciranije stvari: “How Can You Live In the Northeast?” i “Wartime Prayers” donose viđenje SAD-a poslije 11. rujna i rata u Iraku, ali ne na nekakav protestan način kakav se očekuje s obzirom na ovogodišnju poplavu albuma slične tematike, već duboko emotivan, fotografski zarobljenih emocija jednog prostora i vremena.

Ono što je ipak drukčije u odnosu na prethodne Simonove albume jest napuštanje standardne forme: nema kitica, nema refrena, sve djeluje pomalo ‘premoderno’ za izvođača Simonovog kalibra, ali upravo je Brian Eno zaslužan za ‘pokrivanje’ i savršeno funkcioniranje svih pjesama: njegov prepoznatljiv rukopis primjetljiv je i na “Another Galaxy“, pjesmi koja je najbliža dosadašnjem stvaralaštvu Paula Simona, baš kao i na “Everything About It Is A Love Song” koja najvećim dijelom stilski, zahvaljujući loopovima i specifičnim drum ‘n’ bass uzorkom podsjeća na najbolja ostvarenja Davida Grayja s albuma “White Ladder“.

Pa čak i “Outrageous“, funk-rap pjesma sa svim početnim kvalitetama pretvaranja u najnezanimljiviju pjesmu albuma, pretvara se, opet zahvaljujući Enu, u prilično slušljivo djelo psihijatrijskog pop-rocka (psihijatrijski pop-rock su sve pjesme koje zvuče poput uglazbljenih knjiga samopomoći, jer kako drukčije objasniti stihove “Who’s gonna love you when your looks are gone? God will“?).

Jedina pjesma koju Brian Eno nije provukao kroz svoje prste jest posljednja “Father And Daughter“, odabrana kao najavni singl, ujedno skinuta sa soundtracka za film “Wild Thornberrys” prekrasna je poruka kćeri kakvu može napisati samo otac s bezgraničnom ljubavlju koje postane svjestan tek kad dođe u određene godine života, nikako ne prije.

I za kraj, potrebno je samo citirati stih iz “Once Upon A Time There Was An Ocean” u najpozitivnije mogućem svjetlu – “Nothing is different, but everything’s changed” – jer u novom Enovom elektronskom igralištu i dalje se igra onaj stari Paul Simon kojeg svi volimo.