Oproštajne turneje nikad nisu bez emocija, naročito ako je izvođač najavio kao takvu, i još “naročitije” ako je izvođač kantautor s preko pola vijeka dugom i postojanom karijerom u kojoj je tek pred kraj postao ponešto predvidljiv.
Paul Simon je 7. srpnja u 20 h u rasprodanom Ziggo Domeu u Amsterdamu u sklopu svoje “Homeward Bound – The Farewell Tour” priredio svečanost za sve svoje poklonike (poslije je dodan još jedan koncert dan kasnije), i to one koji su ga zavoljeli sa “Sound of Silence” ili one koji su se zaljuljušali na reggae premaze “Mother and Child Reunion” ili one koje je dirnuo s afričkim ritmovima s albuma “Graceland” ili pak latinoameričkim melosom “Rhythm of the Saints”. Sve se to moglo čuti na koncertu.
Iako nikad nije bio igrač u zoni komfora, Simon je te subotnje večeri u Amsterdamu uspio dodati još malo “eksperimentalnog” kredibiliteta na svoj konto. To nije uvijek prolazilo sjajno (koloritna i prepoletna u odnosu na original “The Bridge Over Troubled Water” je podijelila dojmove), no ako se htjelo na svoju koncertnu karijeru staviti točku sa stilom, onda je trebalo učiniti upravo tako. Počevši s “Americom”, pola vijeka starom pjesmom koju je, uz Simonov i Garfunkelov blagoslov u kampanji koristio Bernie Sanders, Simon se nije štedio.
Poput Balaševića nizao je dogodovštine iz burnog i bogatog života (tako smo doznali da je “Rene and George Magritte With Their Dog After The War” dobila svoj naziv po fotografiji koja se ukazala na velikom platnu), poput preminulog Vlade Divljana zadržao je dječački gard i to u dobi od 77 godina. S Balaševićem Simon dijeli još jednu crtu, Paul je sklon pomilovati, razumjeti, pa čak i često romansirano prihvatiti junake svojih pjesama, kao što je i Simonov prateći sastav sklon pomilovati, razumjeti i djetinje prihvatiti pjesme možda najnježnijeg kantautora iz New Yorka.
Dobri, dragi Paul je praćen četrnaestoročlanim sastavom kombinirao folkerske korijene, svoja World music nagnuća, sklonosti klasičnom orkestriranom američkom popu, višeglasja još iz perioda s Garfunkelom i dao lijep koncert tijekom kojeg nisam poželio pitati ništa, pa ni “kako stoji reprezentacija s Rusijom?“. “Sjevernjačka” publika je uspješno oborila sve stereotipe o svojoj suzdržanosti u reakcijama i hladnoći prijema, a i Paulu nije nedostajalo emocija pri kraju.
Bisevi u kojima je svirao “Still Crazy After All These Years“, “Graceland“, “Kodachrome“, “Homeward Bound” i naravno “Sound of Silence” upućivali su na to da, iako svatko od nas ide svojim putem, ostaje nam moment bliskosti i druženja koje će nam srce činiti punim. A “Mrs. Robinson“? Tutnjala je u obradi, preko zvučnika nekon što su se Paul i prateći sastav povukli nakon cca 2 sata i dvadesetak minuta srčanog sviračko-pjevačkog rada ispunjenog ljubavlju i nadahnućem.
I naravno, šteta što Paul upravo stavlja točku na izvođačku karijeru, ali valjda to tako mora biti. Iako je to malo vjerojatno, možda ne bi bilo loše da sve to skupa još jednom ponovi s Artom.
