Najveće razočaranje s početka godine

Nakon vrlo uspješnog albuma “Source Tags & Codes” iz 2002. godine s nestrpljenjem i znatiželjom se iščekivao sljedeći glazbeni potez teksaškog rock kvarteta …And You Will Know Us By The Trail Of Dead. Nakon tri godine čekanja izašao je, uzimajući kao osnovu usporedbe maločas spomenuti album, razočaravajući i osrednji “Worlds Apart“.

Ovaj uradak je, tako, prepun koketiranja s različitim glazbenim stilovima i pravcima od punka, indie rocka, hard rocka do popa da bi u izvjesnim momentima bio isprešaram raznim klasično-orkestralnim aranžmanima (“To Russia My Homeland“, “Ode To Isis“).

U neke od pozitivnijih trenutaka ovog albuma svakako mogu ubrojiti skladbe “Caterwaul“, “Let It Dive” ili primjerice “The Best“. Pjesme su to koje odskaču od općeg sivila koje se prilično snažno provlači kroz ovaj album, a koje, opet, izdvojivši ih iz konteksta ovog cijelog albuma ne predstavljaju neka specijalno pamtljiva ostvarenja koja bi mogla ući u antologiju popularne glazbe već običan prosjek.

Među pjesme koje su svakako loše ubrojio bih i orkestralnu pop limunadu “All White” u kojoj do izražaja dolazi nadasve iritantan glas Conrad Keelyja, te naslovna temu “Worlds Apart” s, također, jednako iritantnim buntovnim uzvikom: “Hey, Fuck You Man“.

Osim što je blijedi odgovor na Bryan Adamsovu “Summer Of 69”, “Summer Of ’91” jadna je trominutna balada koja je možda i posljednji dokaz da Kellyju više nikada ne bi trebao dati mikrofon u ruke.

Ako je početkom 2005. godine album “Worlds Apart” bio najočekivanije izdanje sada je zasigurno najveće razočaranje.